Početna stranica » Palagruža, srce Jadranskog mora (VII. Dio)

Palagruža, srce Jadranskog mora (VII. Dio)

by Slaven Škrobot
17,2K pregleda

Gdje još možeš s istog mjesta gledati sunce kako uranja i izranja iz mora usred ničega? Palagruža je otok koji nudi oboje i to savršeno! Iskreno, ne znam što je ovom otoku ljepše. Iako sam se za dolazak ovdje pošteno namučio, priznajem da nas je Palagruža itekako nagradila i iskupila se za sve one muke.

Izlazak sunca

Odmah nakon buđenja obaviješteni smo da policija po nas dolazi u 10:30 umjesto u podne. Sat i pol manje za oprostiti se  od ovog raja! Kako se zapravo uopće oprostiti od raja? Ovo je za mene istinski raj i ako je to ono o čemu pričaju, da se tamo ide nakon smrti, onda se uopće neću žaliti ako završim ovdje!

Kako sam otvorio oči tako me Matic odmah napao, vidjevši krvavu plahtu oko moje glave. „Gdje si se razbio? „Kome si pao“? Gledam u njega ne razumjevši što se događa. Tek onda primjećujem krv oko sebe i provjeravam tijelo da vidim otkud to. Opet lakat, ali sad ovaj drugi! Tek mi je onaj od pada s bicikla zacijelio i evo ti ga opet! Uopće se ne sjećam gdje sam ga sada odvalio. Tako ti je to kada nemaš osjet, ove godine me stvarno ide! Majka će biti presretna…

The big blue

Mislio sam da će nam buđenje i pakiranje proći puno kaotičnije nego što je. Bilo je samo pitanje bez koliko ću se stvari zapravo vratiti na Krk. Nakon doručka, spakiranima i spremnima preostalo je samo čekati policiju i uživati u posljednjim trenucima na Palagruži. S obzirom na vrućinu, nije imalo smisla spustiti se na plažu i na suncu čekati policiju. I ovako smo svi izgoreni i crveni. Svi osim Matica, on je doslovno ljubičast.

Tako smo na vrhu dočekali i sljedeće goste koji su savladavši zadnju stepenicu uspona bili vidno oduševljeni i fascinirani pogledom. Njihovu sreću kao da sam mogao osjetiti i moram priznati da sam im tom trenutku malo zavidio. Volio bih se vratiti par dana unazad i doživjeti sve ispočetka. Volio bih ugledati taj pogled svaki put kao da je prvi i tako se stalno vraćati.

Vrijeme kojeg je bilo sve manje nisam gubio tako da su me dečki stavili u hammock od kuda sam najbolje mogao uživati u pogledu i promatrati svaki brod u daljini. Naravno, u nadi da se ne radi o onome našem koji nas vodi odavde, iz raja na zemlji.

Zen

Dogovor je bio da krećemo onog trenutka kada ugledamo policijski brod, računajući da nam treba oko pola sata vremena do dole. Tako je i bilo, brod se pojavio na horizontu, mi smo krenuli pozdravljajući se prvo s Krešom i zahvaljujući mu na svemu. Jadan Vojo kružio je u kajiću morem čekajući policiju već kakvih sat vremena. Nije ni čudo što je tako crn!

Krećemo!

Spuštamo se doslovno bez stajanja! Kratku pauzu radimo na sredini otoka kako bi napravili par fotki i kako bi dečki predahnuli. Vruće je za popizditi a ja sam još morao obući majicu i staviti šiltericu kako ne bih još više izgorio. Sve me peče i jedva izdržavam bol koju mi nanose naramenice od ruksaka. Ništa, nastavljamo prema plaži. Brod je već dole i čeka nas! Vrtim si u glavi da ne smijem zaboraviti pijesak s Palagruže! Bit će ovo svakako jedan od najdražih!

Kako se spuštamo prema dole tako nas poskakujući od vrha prema dole sustiže Manuela. Bome, u boljoj je formi nego svi mi skupa! Nije ni čudo kada se ovuda svaki dan penje i spušta više puta. Stižemo do plaže i odmah se sklanjam u malenu nastambicu na obali. Zalijevam se vodom po glavi i vičem ekipi na plaži da netko ugrabi pijeska!

Ekipa

Stiže Vojo, prebacujemo se u kajić i vozi nas do policijskog broda gdje nas dočekuju kapetan Mario, strojar Ivan i mornar Branko. Koristim trenutak kako bih se uslikao s Vojom i pozdravljamo ga i njegovu Manuelu te se zahvaljujemo od srca! Sad mi je žao jer sam shvatio da Manuele nema niti na jednoj fotografiji. Morati ću se ovdje vratiti, na ovaj otok i među ove ljude! Mašemo svima! Mašemo ljudima, Palagruži, suncu i ovaj nestvarnoj i još neuništenoj ljepoti.

Kapetan Mario daje gas i primjećujem da ne idemo u pravcu Visa. Gdje idemo? Govori netko: „Eno Galiluja“! Je li moguće? Stvarno idemo tamo ili me netko sprda? Kapetan kao da mi čita misli i zna da mi je to bila želja! Koji god razlog našeg odlaska tamo bio, ja se neću buniti! Preplavljuje me opet neka ushićenost…

Inače otočić ili hrid Galiluja najjužnija je točka Hrvatske. To je mjesto mnogih poznatih brodoloma, legendi i mjesto gdje su na Jadranu izmjereni najveći olujni valovi od nevjerojatnih devet metara!

Eno je! Ne vjerujem da gledam i Galiluju svojim očima! Nema se tu puno što za vidjeti ali se itekako ima nešto za znati. Meni koji sam o Galiluji već čitao ovo svakako znači! Zaustavljamo ribarski brod i kapetan razmjenjuje riječi s ribarima. Nemam pojma o čemu su pričali, mene je samo zanimalo što su ulovili. To nažalost nisam saznao.

Kapetan opet stišće gas! Ovaj put stvarno idemo doma! Bilo je lijepo dok je trajalo. Nakon gotovo dva sata vjetra u kosi i smiješnih frizura pozdravljamo se s Markom u Visu i nastavljamo prema Splitu. Kod Brača skrećemo u Milnu točiti gorivo i imamo priliku vidjeti malo i ovaj grad!

Po izlasku iz Milne dočekuje nas tramontana. More se pošteno diglo i tu shvaćamo da doći do Palagruže nije igra. Sva sreća da smo s ovim brodom jer se u suprotnom ne bi dobro proveli. Kako sam jedini bio na lijevoj strani broda tako sam bio i jedini koji je završio kompletno mokar. Morao sam se presvuć i skloniti na desnu stranu jer su litre i litre mora letjele ravno meni u lice i na prsa.

Milna – Brač

U Split smo stigli nešto prije planiranog ali trebalo je još stići na Krk! Možda uhvatimo i zalazak neki. Zahvaljujemo se posadi broda što nas je sigurno dovezla u Split, pozdravljamo se s Ninekom i krećemo. Ostavljamo Brunu kod Vodica i lovimo zalazak! Blažka i Matic u jednom autu, Grega i ja u drugom!

Spuštamo se zavojitom cestom prema Senju kad odjednom iza brda izvire veliko, žarko narančasto sunce. Muzika trešti na najjače i u tom trenutku oboje uzvikujemo: „Jebenooooo“! Eh, falilo mi je ovo!

Kako se sada uopće nakon svega ovoga vratiti u realnost? Doživio sam nezaboravna i neopisiva tri dana na Palagruži i ne mogu uopće opisati koliko me sve to ispunilo. Zadnja dva mjeseca, ako ne i više, bila su užasno naporna. Istrošio sam se kao nikada do sada, kako za Palagružu, ostale otoke, neke druge stvari, tako i najviše za projekt. Bez obzira na sve što sam u ovo uložio i koliko sam se dao, vratilo mi se duplo. To mi samo govori da se trud uvijek isplati i da je najlakše odustati. Odustajanje ne donosi nagrade…

Za kraj bih se još ponovo zahvalio onima koji su san o Palagruži pretvorili u stvarnost. To su:

Postaja pomorske policije Split

Uprava za granicu ravnateljstva policije

Gospodin Zoran Ničeno

Gospodin Alen Lešić

Gospodin Sandro Bošnjak

Moj otac Milan bez kojeg kuma Roberta nikada ne bih ni poznavao

Gospodin Ivan Marić

Svi članovi posade koji su nas sigurno dovezli i vratili s Palagruže te nas mazili i pazili. Oni su:

Kapetan-Andro Pleština

Strojar-Damir Dujmović

Mornar-Antonio Pijuk

Kapetan – Mario

Strojar – Ivan

Branko – Mornar

Nina i njezina majka koje su nas ugostile u Kaštelu

Plovput i gospodin Hrvoju

Svjetioničari Vojo i Krešo te Manuela, ljudi koji su teške legende i koji su nam osigurali sve potrebno na Palagruži

Moja cijela ekipa (Grega, Blažka, Matic, Nino, Marko i Bruno) koji su me vratili doma u komadu

I naravno, kum Robert koji je kralj i od koga je cijela ova nevjerojatna ideja i priča krenula

Ljudi, jedno veliko HVALA!

Palagruža uistinu je srce Jadrana…

Moglo bi vam se svidjeti

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više