Home Europa OZORA Festival

OZORA Festival

by Mirna Balon
2912 pregleda

Prošla su tri mjeseca od kada sam otišao na Ozora festival u Mađarsku i još uvijek ne znam da li da napišem nešto, što da napišem i kako da to napišem? Dojmovi se doslovno još uvijek nisu slegli i dojma sam da sam na tih osam dana otišao negdje uistinu daleko od kuće, od Hrvatske, od Europe i svijeta općenito. Nisam se drogirao majkemi!

Iako kampiram od rođenja, kampiranje u kamp kućici i u šatoru dvije su vrlo različite stvari i pitanje komfora je neusporediva. Bez obzira na to što sam u kamp kućici proveo sva dosadašnja ljeta svojeg života, za kampiranje u šatoru u mojem stanju ipak je potrebna mala doza ludosti i mazohizma, ali velika doza volje! No, kako kažu i kako ja volim vama pokazati, gdje ima volje ima i načina!

Imam već nekog iskustva s kampiranjem u šatoru u ovom stanju, ipak sam onako lud i neiskusan po povratku iz bolnice otišao s Gregom na festival u Šibenik gdje smo spavali u šatoru. To je bio plan, na kraju je Grega spavao u šatoru, a ja vani na podu gdje sam se ujutro na 37 stupnjeva našao u situaciji kao ćevap na roštilju i susreo s pregrijavanjem tijela po prvi put nakon ozljede. Iskustvo zlata vrijedno, ali je li me opametilo? Nije!

Ipak, Ozora je bila jedno sasvim novo iskustvo i posve nov izazov. Festival je to od dugih osam dana, održava se u kuruzi u pizdoj materini i to na ogromnom području, u vrhuncu ljeta, bez struje, bez interneta, po neprilagođenom terenu za kolica, s neprilagođenim tuševima daleko od kampa i s preko pedeset tisuća blesavih ljudi! Jebote, pa kako ću ja tamo kenjati? Kako to preživjeti? Bila su to samo neka od pitanja koja su mi kolala glavom. Ima hodanja do wc-a od šatora, a ako stavim čepić i dođem tamo i gužva je? Seri u gaće jel? Kaže Ivan, ništa, kenjat ćeš u šatoru u vrećicu pa ćemo to baciti. Vrh! Ako je on to rekao, ja nemam apsolutno nikakvih problema s tim! Idemo na Ozoru!

I tako se ove godine konačno otvorila prilika da tamo odem jer, poklopilo se sve, od Ivana, Vedrane koja na Ozori radi, Vicka, mojeg grčkog prijatelja Giorgiosa i ostalih ljudi. Ako mi je nešto olakšalo, onda je to definitivno bilo saznanje da će tamo sa mnom biti ti ljudi. S tim ljudima sam znao da mogu improvizirati i da ćemo se bez obzira na kakve prepreke naišli, snaći!

No naravno, da se fizički odmorim prije osam dana ludnice, nije mi palo na pamet. S festivala u Istri stigao sam na Krk gdje naravno, opet nisam imao mira. Uzbuđen kao malo dijete ali s peckanjem u grlu, Ivan i ja krenuli smo s Krka i s autom punim do krova put Mađarske!

Iritira me to jebeno peckanje, kao kamenčić u tenisici, ono, može se ali tu je i živcira me. Ne dam se, razmišljam pozitivno! Govorim si, od hladne pive je i kratkotrajno, sutra si OK! Ako si to dovoljno puta kažem sve će biti ok, je li tako? U Zagreb stižemo „samo“ pokupiti stvari na pola sata. Sat i pol kasnije još smo ovdje! Ostao nam je još samo šoping.

Svi za jednog, jedan za sve

Na parkingu Kauflanda ostajem kao NAJVEĆI debil u autu direkt na suncu i skoro izgaram. Zovem Ivana u pomoć i spašava me onog novinskog naslova „ostao u autu na suncu“. Dobro je, preživio sam, obavili smo sve! Ivane, boli me to jebeno grlo sve jače, idemo do ljekarne ili riskiramo i idemo za Mađarsku? Kaže, pravac ljekarna! Naravno, nedjelja je, moramo u dežurnu, zašto bi bilo jednostavno? Javljam Vedrani da nema šanse da stignemo prije mraka.

Sad nas više ništa ne može zaustaviti! Možda jedino lik na granici? Pustio nas je, indirektno se nasmiješivši na naš odgovor da idemo na Ozoru. Izgledamo li toliko nevino? Ovi ispred nas nisu bili te sreće. E, tu sad negdje moramo kupiti vinjetu! Vozimo se i vozimo, nigdje ničega! Ivane, jesmo fulali nešto? 40 km duboko u Mađarskoj, a mi bez vinjete! Odjednom se Ivan hvata za glavu i govori mi „ubit ćeš me“. Sto posto je zaboravio katetere! Dam se kladiti! Morat ćemo nazad…

U svom elementu

Govori mi da kad je trčao spašavati me ispred Kauflanda zaboravio vodu ispred dućana. Pada mi kamen sa srca jer nisu kateteri i ne moramo nazad. Jebeš vodu! Ivane, koliko vode? Čitaj – četrdeset i šest litara vode! Ok, nećemo misliti na to, usrećuje nas pronalazak benzinske i kupnja vinjete. Nemam pojma kako smo fulali benzinsku…

Mrak je pao, a mi smo tu negdje, blizu festivala. Ulazimo u neko selo, znak pokazuje ravno na što nastavljamo i nailazimo na kamion parkiran nasred ceste, bez mjesta za prolazak. Navigacija pokazuje ravno kroz njega ali ne može! Mudre riječi dolaze iz naših usta; „On je tu s razlogom!“ Kao u nekom filmu, usred ničega smo, Bogu iza nogu i rješavamo neke misterije! Na sreću, nismo sami.

Dolazi neki talijanski par i još dva kampera. Svi smo izgubljeni! Izlazi neki djedica i gestikulacijom rukama pokazuje da se moramo okrenuti. Ok, mi idemo prvi, a Talijan i njegova cura za nama, slijepo nam vjerujući. Ok, tu lijevo, pa tu desno i odjednom nikakva cesta, totalni mrak i svugdje oko nas kuruza. Idemo li mi dobro? Talijan je iza nas, moramo djelovati samopouzdano makar nemamo pojma gdje smo!

Vozimo se tako već pola sata, po užasnoj cesti (zemlji) i kroz polje kukuruza. Nemamo pojma gdje smo, interneta nema ali Talijan je iza nas! Znači ljudi, kilometri i kilometri NIČEGA osim kukuruza. Netko te tu ubije i više te ne pronađu! Moral nam podiže drvena tabla koja pokazuje smjer za festival. Idemo dobro očito! Odjednom ispred uočavamo auto koji mahnito pali „sva četiri“. Izgubili se ljudi? Trebaju pomoć? Stajemo, a kad ono u autu scena iz Titanica. Aj, nek si ti s guzicom protiskao sve na autu, ali od svih mjesta u ovoj vukojebini ti staneš nasred „ceste“? Ništa gle, ako ništa drugo, naišli smo na znakove života!

Znakovi života

Nakon 40 min scena kao iz horor filma stižemo na asfalt i dolazimo do ulaza na festival. Odmah nas miču i tjeraju na parking. Dobivam signal i zovem Vedranu! Prolazimo, kaos je, kao da se dogodila neka masovna prometna. Od nikuda evo ti Vedrane i nekog lika s dredovima s njom. Otvaramo prozor, pozdravljam se s Vedranom i upoznajem tipa. Gura mi rakiju uz „Hi, im Balu, try some palinka“. Uzimamo po gutljaj rakije i idemo po karte! Vedrana i Balu su nam sve osigurali, proveli nas preko reda, uštedjeli nam puno vremena i doveli nas do kampa gdje su se utaborili i osigurali nam mjesto. Šator smo postavili u nešto mirnijem djelu kampa i ispod zvjezdanog neba sa svojim susjedima nastavili degustirati tu palinku. Dobra je ali grlo izliječila nije!

Ujutro sam Balua vidio samo na sekundu, spremao se na posao. Na moje pitanje kako je, odgovorio je „Im good, I washed my teeth with lsd“. I tako bih nekako opisao sljedećih osam dana kad bih ih morao opisati jednom rečenicom.

Ipak, doživjet ćete to i preko fotografija koje sam za vas odabrao iz grupe. Grlobolja je eventualno prošla, festival je otvoren velikom ceremonijom, družili smo se, plesali, upoznali zanimljive ljude i nakon osam dana kapitulirali.

 

Ozora je svijet za sebe, mjesto gdje na osam dana nestaju sve brige svijeta i mjesto na kojem možeš biti što želiš, bez da te čudno gledaju, osim u par situacija 😃

Po prvi put u životu festival mi je pružio jedno posve novo i drukčije iskustvo, kao i osjećaj, onaj koji osjetim kad sam na putovanju!

You may also like

Ostavite komentar

Ove web stranice koriste kolačiće (cookies). Pretpostavljamo da ste OK s tim, ali možete se odjaviti ako želite. Prihvati Pročitaj više