Kao i veličanstvena Palagruža, Jabuka je godinama živjela u mojim snovima i maštanjima da ću je, kao i Palagružu, jednog dana posjetiti. Pitali su me što ću tamo, na tom običnom, jednoličnom i dosadnom komadu stijene, ali sanjaru poput mene, Jabuka je tada predstavlja mnogo više od toga. Otoke Jabuku i Sušac ostavio sam kao šećer za kraj ljeta…
Za vrijeme boravka na Visu, svaki dan odlazio bih pozdraviti sunce i ispitati svoju sreću hoću li vidjeti tu malenu točkicu na sredini mora zvanu Jabuka. Kad bi vidljivost to dozvoljavala, stajala bi tamo, na pučini, usamljena između mora i neba, polako nestajući na horizontu kako bi se dan gasio, ostavljajući me zamišljenog. Gledao bih je, pitajući se hoću li tu točkicu ikada vidjeti izbliza. Svaki bih joj dan bio tako blizu, a opet tako daleko. Kao da me namjerno mučila, ostavljajući me da i dalje sanjam i maštam o njoj. Što sam je više gledao, moja želja da odem tamo postajala je sve veća..
Pogled na Jabuku s Huma na Visu
Gledajući tu malenu točkicu usred ničega znao sam da će trenutak jednom doći, ali isto tako, znao sam da odlazak na Jabuku nije mala stvar i da je to puno veći zalogaj nego što ljudi misle i znaju. Za odlazak na Jabuku trebao sam biti na Visu, čekajući idealno vrijeme, sa spremnom ekipom i brodom dovoljno velikim i udobnim za mene no, sve to zvuči poprilično jednostavno na papiru, dok to u realnosti i nije tako.
Pa zašto je odlazak na Jabuku zapravo kompliciran?
Pogledate li na kartu Hrvatske, Jabuke gotovo da i nema, što je razumljivo jer, s površinom od 22 585 metara četvornih Jabuka gotovo da i nije otok. Tako udaljena i usamljena, na 70 kilometara sjeverozapadno od Komiže, nalazi se daleko od svih plovnih ruta pa je posjećuju samo oni kojima je ona svrha i razlog putovanja.
Na Jabuci nema obale prikladne za pristajanje ni uvale koja bi bila sigurna od vjetra dok velika strmina ne dozvoljava izgradnju ikakve nastambe pa je samim time otok i nenaseljen. Osamljena i udaljena od ostalih otoka i kanala, Jabuka je izložena svim vjetrovima i silini pučinskih valova pa je potrebno mnogo znanja i sreće želi li se ovdje pristati. Smještena u zoni najdubljeg mora, s dubinama od 260 metara, Jabuka ne nudi gotovo nikakvu mogućnost sidrenja dok visoke, okomite i glatke stijene bez prirodnih izbočina nisu pogodne za vezivanje brodice.
Marko i ja prijatelja dva u potrazi za Jabukom
S obzirom na gore navedeno, za odlazak na Jabuku potrebno je savršeno vrijeme, što je već samo po sebi lutrija. Kad kažem savršeno, to znači da ne smije biti mrtvog mora, jer mrtvo more je „ostatak“ valova koji ostane nakon vjetrova. Često se dogodi da se prije smirivanja mrtvog mora pojavi novi vjetar i onda smo opet na početku, vrteći se u krug.
Odlučio sam tako otići na Vis i provesti tamo određeno vrijeme, strpljivo čekajući svoju priliku i planirajući svoj mali „podvig“ no, stvari nisu išle onako kako sam ih zamišljao…
Osim Jabuke, plan je bio otići i na otok Sušac te provesti na svjetioniku tri dana i dvije noći, kao i na Palagruži.
Iako sam isplanirao sve, od dogovora s Plovputom za Sušac, dogovora s Zlatkom da nas vozi na Sušac, turističkim zajednicama za smještaj, policijom za Jabuku i okupio ekipu koju sam želio, vrijeme i vjetar uporno nisu popuštali. Propao je tako prvi pokušaj, drugi, treći, a u međuvremenu se promijenila i cijela ekipa.
Gotovo nemoguće bilo je uskladiti Zlatka da nema turu i da je slobodan za nas, šestero ljudi od kojih svatko ima drukčiji plan i raspored, Policiju, slobodan apartman na svjetioniku i na kraju svega, ono najvažnije i jedino što u potpunosti odlučuje, vrijeme!
Proveo sam dvadeset dana na Visu, preselio u Komižu i strpljivo čekao. Kazaljka je otkucavala, vrijeme je išlo na gore, a novci predviđeni za projekt samo što nisu nestali. Da bih sve to opravdao i povratio, bilo je potrebno da u svojem cilju i radi toga uspijem. No, nisam želio forsirati, ideja je bila da posjeta Jabuci i Sušcu bude pravi gušt i zadnji trzaj ovogodišnjeg ljeta. Da stvar bude bolja, svega par dana prije isteka mojeg boravka na Visu, razbolio sam se i sve se činilo kao da se raspada.
Sve se već počelo činiti da idem glavom kroz zid.
Počeo sam razmišljati o odustajanju…
A onda se ukazalo dobro vrijeme za zadnji dan boravka na Visu!
Otok Jabuka
Ekipu gotovo da više nisam imao. Svi su, oslanjajući se na vrijeme praktički odustali i teško je ljudima objasniti pojam mrtvog mora i da shvate koliko zapravo sve ovisi o vremenu, koliko je Jabuka daleko i da se sve sazna tek u zadnji čas, jedan dan prije polaska. Ljudima iz drugih krajeva Hrvatske tako nešto bilo je teško za planirati i zato sam se ja „usidrio na Visu“. S obzirom na to i da nam se otvorio jedan jedini, s obzirom na vrijeme pogodan dan, odlučio sam ne forsirati Sušac, ostaviti ga za sljedeću godinu i dan iskoristiti za Jabuku.
Ono što sam ja iskreno želio bilo je dočekati zalazak sunca na Jabuci i zatim se vratiti u Vis. Odlučan, nazvao sam Ivana, zamjenika načelnika pomorske policije Split i stvar je bila dogovorena u minuti. S pomorcima i takvim ljudima nema zajebancije, ili se ide ili se ne ide…
S obzirom da je Vedrana bila sa mnom već na Visu, bilo je potrebno unutar 24 sata skupiti ekipu koja sljedećeg jutra može biti na otoku. Moje „molitve“ uslišili su Marino i Ana dolazeći čak iz Rijeke i Nino te Kruno koji su se ujutro iz Splita zajedno s ekipom iz Rijeke trebali ukrcati na trajekt za Vis.
U zadnji čas skupio sam ekipu, osigurao brod i sad je sve bilo u rukama neke više sile! Više ništa nije bilo bitno, ni moja bolest, ni majka koja me opet špotala jer riskiram zdravlje i sva moja energija bila je usmjerena prema Jabuci!
Kako je plan bio da se na Jabuci dočeka zalazak, Ivan je rekao kako nećemo kretati prije 14:00 poslijepodne. Oslanjajući se na njegove riječi, ekipa se trebala u Splitu ukrcati na trajekt u 10:00 i biti u Visu u podne, a ja sam svoj beauty sleep rezervirao do 10:00. To mi je trebalo dati sasvim dovoljno vremena da se naspavam, još za koji postotak oporavim od bolesti i da u Vis stignem prije ekipe i kupim sve potrebno. Ali da, tu je taj JEBIGA koji se uvijek nekako u mojim pustolovinama pojavi…
View this post on Instagram
Čisto onako slučajno otvaram jedno oko u 08:30 i bacam pogled na mobitel, da ne bi bilo. Na mobitelu stoji cijeli niz propuštenih poziva, kako od Ivana, tako i od nepoznatog broja. Pitam se, koja pizda materina se događa? Budim se kao da mi je netko šusnuo adrenalinsku injekciju i zovem Ivana. Govori mi: „Slavene, odmah zovi načelnika pomorske policije Split Josu Vujića, on te zvao“! Gutam knedlu i poklapam. Ništa mi nije jasno!
Pokušavam doći k sebi prije nego nazovem čovjeka, da zvučim koliko toliko budno. Zvoni mi mobitel, zove Zlatko! Pita me može li s nama na Jabuku i je li ima mjesta na brodu? Govorim da vjerojatno može, nas je šestero i da ako je to isti brod kao i onaj od prošle godine koji nas je vozio na Palagružu onda sigurno ima mjesta za još jednog. Na to će meni Zlatko da je u luci vezan neki maleni policijski brod. Pitam ga, koliko mali? Kaže, pa mali gumenjak! Pa jebote, šta se dešava? Pa neće nas valjda do Jabuke voziti s time? Otpast će mi bubrezi, a od propuha se nakon puta s plućima mogu oprostiti. Odreći će me se majka majkemi…
Ništa, dan je jebeno krenuo, duboko udišem i zovem načelnika. Prva riječ, kaže on meni „konačno“! Znači šta!? Zove me od osam ujutro, da policajci samo što nisu došli u Vis. Ma šališ se, ne vjerujem da mi to govori! Pa čovječe, 08:40 je! Govorim mu da apsolutno ne mogu ništa jer ekipa trajektom stiže u Vis u podne! Kaže ok, da će policajci čekati. Baš super, umjesto da mi njih čekamo, sad će sve bit stresno. Nemam izbora, ustajem…
Sad će bit najbolje kad netko nije stigao na trajekt. Zovem Marineka, taman su se trebali ukrcati. Pitam gdje ste? Evo nas kod Šibenika stari, neki sudar je bio. Znao sam odmah da sere! Dobro je, ekipa je na trajektu!
Spremni za polazak
Vidim i osjetim da vani puše. Pitam se kako je tek onda tamo usred ničega? Ne daju mi da razmišljam, zove Zlatko opet. „Čuj, u luk u upravo uplovljava veliki policijski brod“. Kako misliš veliki, pitam ga? Govori, a jedno trideset metara? Ok, ja više ne znam što da mislim. Oblačim se i dolazim u Vis! Teta Smilja, naša domaćica, pomaže Vedrani staviti me u auto i krećemo. Nervozan sam, grizem usne i u nevjerici iščekujem dolazak u luku…
Otvara se pogled na Vis, a na mjestu trajekta stoji veliki, 25 metarski policijski brod. Bokte, pa ovome samo fali top naprijed! Šta je ovo!? Su ovi ludi? Nemoguće da idemo s ovom grdosijom?
Dolazim do broda i tu je i Zlatko. On i Vedrana odlaze u nabavku, a ja pozdravljam policajca. Idemo s ovime? Odgovara mi da da! Petar Hektorović uplovljava u luku, još malo i krećemo!
Bacam pogled na palubu trajekta neću li vidjeti nekoga od ekipe. Mislim si, nema šanse, ljudi su premali, a onda iznenada iznad ograde ugledam Marinekovu veliku rudlavu kosu i ruku koja mi maše! Instanto mi mami osmijeh na licu i za jednu dozu umanjuje onu jutarnju čangrizavost.
Svi smo tu! Moja ekipa (Vedrana, Zlatko, Marino, Ana, Nino i Karlo) i petorica policajaca koji čine posadu broda Josip Jović, kapetan Krsto Rinčić,, Mate Merčep, Ivan Lelas, Ivan Smoljanović i Marko Tadić. Nismo se niti upoznali, a kapetan viče „pokret“. Jesam rekao? Nema zajebancije! Dobro mi je napisao kum Robert jutros da je kapetan Krsto jednako lud koliko je i super! Nakon prošlogodišnjeg iskustva s Palagružom odlučio sam mu vjerovat. Prebacuju me na brod, odvezujemo se, pronalazim mjesto u zaklonu od vjetra i krećemo! Idemo na Jabuku!
Prebacivanje na brod
Posebno hvala svima navedenima koji su pomogli, bili dio ove priče i ostvarili još jedan san ?
Pomorska policija Split
Joso Vujić – Načelnik PPP Split
Ivan Marić – pomoćnik načelnika
Članovi posade ophodnog broda Josip Jović; Krsto Rinčić, Mate Merčep, Ivan Lelas, Ivan Smoljanović i Marko Tadić
Croatia Full of life #croatiafulloflife
Turistička zajednica Dugi otok
Turistička zajednica grada Visa
Moja ekipa; Vedrana, Ana, Marino, Nino, Karlo i Zlatko
Plovput (Pogotovo Ivan i Hrvoje, iako nismo uspjeli otići na Sušac)
Hvala! ?
