Peti dan boravka na Malti i probudili smo se vjerojatno i najranije do sad. Naravno, bilo je to s ciljem da posjetimo špilju imena Blue Grotto. Znao sam da mi se u špilju ide, ali isto tako, koliko god mi se dalo ići, toliko mi se i nije dalo. Tako rano ujutro bilo je još poprilično friško i nije mi se previše dalo smrzavati i skakati po valovima otvorenog mora, pogotovo jer sam bio svjestan onog jebeno napornog i konstantnog malteškog vjetra! Pomirio sam se s time da pričekam na obali i na vijest da s kolicima ne mogu na maleni brodić.
Blue Grotto
No, nekada jednostavno moraš malo stisnuti zube, napraviti ono što ne želiš i onda kasnije shvatiti da si dobro odlučio i da ti radi tvoje odluke nije žao! Nakon što smo impresivnu špilju vidjeli s vidikovca, spustili smo se u maleno mjesto i stigli do kućice u kojoj se prodaju karte za ture do špilje. Turistima ni traga, samo mi i mnoštvo djedica koje se okupilo oko brodica i nas kao da se radi o turniru boćanja. Djedica na ulazu odlučio je da smijem na brodić i plativši osam eura po osobi za turu, spustili smo se nezgodnom i skliskom nizbrdicom do simpatično šarenih brodića.
Neki od tih djedica pratili su nas u stopu, interesirajući se kako ćemo mi izvesti to prebacivanje s mola u brodić. I dok mi je hladni vjetar ulazio u sve otvore na mojoj robi i remetio mi koncentraciju te moj unutarnji mir, uspio sam se koncentrirati i simpatičnim djedicama objasniti kako da mi pomognu staviti me preko. Uz pomoć Nineka i Dominika izveli su to perfektno i začas smo se našli u malenom brodiću ploveći paralelno uz impresivne malteške litice!
Nakon svega par minuta plovidbe stigli smo do impresivne plave špilje i njezinog spektakularnog luka. Izlazak iz špilje djelovao mi je na čistu egzotiku Tajlanda, a ne Malte pa smo to svaka morali napraviti dva puta! I dok se kristalno čisto more hvalilo svim mogućim nijansama tirkiza, mi smo prelazili iz jedne špilje u drugu. Dovoljno mi je bilo vidjeti pvu i znao sam da sa svojom odlukom nisam promašio, pogotovo nakon što su me na kopno vratili bez prevrtanja broda, utapanja, smrzavanja i nekih rana.
Nedaleko mjesta Marsaxlokk koje smo odlučili ostaviti za drugi dio dana, stigli smo u St. Peter’s pool, prirodan bazen okružen prirodnim vapnenačkim stijenama (idealnim za skokove) koje već tisućama godina miluje očaravajuće morsko plavetnilo! Mjesto je to vrlo popularan među mještanima okolnih sela, kao i turistima koji traže izoliranije mjesto za kupanje pa je ideja o tome da ovdje budemo sami odmah pala u vodu. Iako se nisam okupao i vrijeme sam proveo u obližnjem kafiću, imali smo te sreće da je baš za vrijeme našeg boravka ovdje bio i lokalac sa svojim malenim psom Jack Russellom koji skače s ovih stijena koji je zahvaljujući tome postao globalno popularan.
Marsaxlokk
Nakon St. Peter’s pool-a stižemo u ribarsko selo Marsaxlokk (izgovara se ‘marsa-shlock’) na jugozapadnoj obali otoka. Najveća je to ribarska luka na otoku koja još uvijek strpljivo čuva jednu od najstarijih tradicija Malte koja se i danas održava. Tradicionalna arhitektura i pustinjske boje pomiješane s morsko plavim vratima i prozorima uočljive su po samome ulasku u selo no, ono što nas ovdje zanima nalazi se uz samu rivu. Parkiramo se na mjesto za osobe s invaliditetom i dečko koji je sjedio u autu do odjednom počne vikati na nas. Odmah na prvu uočljivo je da ima neki oblik invaliditeta i da jako teško priča. Stiže mu majka i govori kako je on OSI i da smo stali na parking za OSI. Smiri se pizdek, parking nema broja, a i ja sam u kolicima! Nakon ugodnog razgovora s majkom jer dečka ne razumijem apsolutno ništa krećemo hodajući prema rivi. Raščistili smo sve s njima i usput malo popričali, rekla nam je da planira sina upisati na jedrenje za OSI što je nešto posve novo i aktualno na Malti.
Sunce prži, ulice su posve prazne i pitam se je li to radi korone ili je to uvijek tako? Dolaskom na rivu sve postaje drukčije. Restorani su puni, ljudi hodaju okolo, ribari pletu mreže, prepričavaju zgodbe i pripremaju se za ribolov. Za to se vrijeme šarena oaza malenih brodića na laganom povjetarcu njiše s lijeva na desno jedva čekajući da ih njihovi gazde povedu put mora. Ti maleni šareni brodići nose ime „Luzzu“ i predstavljaju tradicionalne ribarske brodove Malteških otoka.
Cijela luka radi njih izgleda kao neki veseli cirkus jer njihove žarke i lako uočljive boje koje uključuju žutu, plavu, crvenu i zelenu razbijaju dominaciju modrog mora i neba u zaljevu. Ovdje ih je stvarno svakakvih, poprilično malih, za jednu osobu, i onih većih, koji imaju cijelu posadu i odlaze dalje, na pučinu. Zbog svoje stabilne, čvrste i pouzdane prirode, dizajn luzzua nije se puno mijenjao još od vremena Feničana. Luzzu se može koristiti i u dobrim i u lošim vremenskim uvjetima. Brodice obično imaju dvostrani trup i izrađene su od drveta. Tijekom feničanskih vremena luzzu je bio manji i bio je opremljen jedrima. Međutim, to više nije slučaj jer su danas većina luzza nešto veći i motorizirani.
Gotovo svaki Luzzu ima oslikan ili ugraviran par očiju na prednjoj strani broda. Vjeruje se da su ove oči dio stare feničanske tradicije – Ozirisovo oko ili Horusovo oko. Simbol su zaštite i dobrog zdravlja, a vjeruje se da štite ribare od bilo kakve nedaće dok su na moru. Također, luzzu brodovi su obično naslijeđeni od oca ili djeda. Iako se točne boje svakog luzzua razlikuju jedna od druge, boje svakog luzzua obično ostaju potpuno iste zbog praznovjernog vjerovanja. Stoga, kada se svakih nekoliko godina u potpunosti skine stara boja s broda, kako bi ribar pomno pregledao svoj brod ako bilo što što treba zamijeniti, čamac se tada ponovno farba identičnim bojama, baš kako su to radili otac, djed i pradjed…
Upravo takvog jednog starijeg ribara imao sam priliku zagnjaviti nakon što sam nešto ranije u moru ugledao ogromnu odsječenu glavu od tune. Za mene koji obožava ribolov od rođenja nema boljeg od sresti starog i iskusnog ribara te poslušati pokoju priču. Iako više ne ribolovi već samo nadgleda i sa svojim kompićem priča i odmara uz rivu, rekao mi je kako, kad je sezona lova na tune ovdje svakodnevno stižu kapitalci od preko 200 kg, a najveća koju je vidio težila je 350 kg!
Rekao mi je da se i dan danas, 70% ribe koja se proda i pojede na Malti ulovi od strane ribara iz ovog sela. Radnim danom ulov se prodaje na ribarnici u Marsi, a nedjeljom se svježa riba prodaje odmah na rivi, na sajmu kojeg smo na kraju odlučili preskočiti.
Marsaxlokk je lijep i malen gradić, ali osim brodica i promatranja lokalaca nema mnogo toga za vidjeti. Zato nakon šetnje duž cijele rive sjedamo u jedan od mnogobrojnih restorana, a kad ono u restoranu rade naši ljudi! Čudno je to malo ali i s jedne strane odlično jer dobiješ iskrenost, bolju uslugu, a i ne moraš se mučiti s nazivima nego ti čovjek sve lijepo objasni! E sad, što jesti u ribarskom mjestu nego morsko? Odlučili smo se za škarpinu, lignje, dagnje i hobotnicu! Iako cijene nisu ništa jeftinije nego kod nas, s obzirom da smo „domaći“ dobili smo i neki popust pa nas je tako cijeli ručak za nas šestero ispao 146 eura! Na našu sreću, neodlazak na sajam pokazao se na kraju kao dobra odluka s obzirom na to da nam je cijelo osoblje restorana reklo da sajam nije kao što je nekada bio, da vlada velika gužva i da neodlaskom ništa ne propuštamo.
