Od kud ti pare?
Ne, nismo milijunaši niti sam ja kao onaj iz filma Intouchables da nam se sprdilo i da idemo u Australiju na mjesec dana eto tako, jer ima se, može se. Karte za Australiju sam, vjerovali vi to ili ne, osvojio. Jednog divnog sunčanog dana ugledao sam na stranici od Putoholičara natječaj za putopis koji mi je promijenio život. Nagrada su bile dvije povratne karte za Dubai ili Australiju.
Tko uopće napravi takav izbor i tko je toliko lud da odabere Dubai? Malo sam razmišljao i rekao samome sebi, zašto ne? Nazvao sam Gabi i nagovorio i nju da i ona napiše svoj. Ja sam put u Maroko, koji mi je zaista promijenio život i bacio sam se na tipkanje. Borio sam se s tipkovnicom od ponoći do 07:00 ujutro i poslao sam putopis. Znao sam da je priča na neki način drugačija i da takvo nešto ljudi još nisu imali prilike čitati dok sam s druge strane iskreno mislio da je tekst kao tekst čisto sranje. Ipak, vjerovao sam da imam šanse te sam tako prošao u finale i na kraju i pobijedio, između preko 300 putopisa. Ipak je to nešto, može se reći?
Termin
Čim sam osvojio karte odlučili smo se za termin oko Nove godine. Problem je bio taj da je tad udarni termin i da u to vrijeme ne možemo ići. Nakon par dana mozganja odlučili smo se za polazak 1.11. i to nam je odobreno. Stajalo je to tako dobra tri tjedna kada su mi javili da, nažalost ne možemo ići ni tada. Ovaj put problem je bio taj da je zadnji Emiratesov let 26.10., što je značilo da je to zadnji dan kada moramo letjeti za Hrvatsku. Nakon ponovnog mozganja dogovoreni datum polaska bio je 28.9. što su nam potvrdili i karte su nam bile u džepu!
Viza
Nakon bitke oko karata uslijedila je tromjesečna borba oko vize. Gabi je odbijena čak dva puta, a ja sam morao na medicinske preglede, za što sam pljunuo sitnih 1800 kn. Na kraju, nakon skorog odustajanja i odlaska na Novi Zeland umjesto u Australiju, viza nam je odobrena, što je značilo da definitivno idemo u Australiju! Više o ovome pisao sam ranije na svom blogu pa ukoliko vas zanima, opširnije možete pročitati ovdje Viza za Australiju.
Plan puta
Slijedilo je planiranje puta! Sati, dani i mjeseci provedeni uz ekran…slanje preko 300 mailova, istraživanja, čitanja, proučavanja, zivkanja, natezanja, muke i stresa bilo je potrebno da naš plan puta bude dovršen i savršen. Osim toga, odlučio sam napisati i javni post ukoliko u Australiji postoji netko tko bi nas ugostio u nekom od gradova. Javilo mi se dosta ljudi. Nisam mogao vjerovati da nam ljudi toliko hoće pomoći i koliko dobrih ljudi ima.
Australija slovi kao zemlja koja je „raj za kriple“ radi toga što jako puno stvari imaju prilagođeno i što se jako dobro brinu za svoje kriple, što je istina i tu im se nema što prigovoriti. No, za jednu budalu poput mene, koja je odlučila malo luđe putovati i koja se ne miri i ne zadovoljava s „prilagođenim“ rutama i ovdje je nastao problem. Australci i Australija, kao zemlja prepuna zakona, propisa i pravila ima zakon da nitko od zaposlenika ne smije dizati više od 20 kg odjednom, što je značilo da se od bilo kakve pomoći tamošnjih ljudi na raznim izletima mogu oprostiti. Redom su me odbijali za helikopter, za prašumu, brodove, plaže, a čak su me i upozorili da bi mogao biti kažnjen ako će me netko nositi niz stepenice. Zamisli ti to! Australija mi je na temelju svega ovoga malo pala u očima i entuzijazam je splasnuo no nisam odustao i slao sam upite dok nisam naišao na nekoga tko je pristao voditi me sa sobom i pomoći mi.
Imali smo određeni budžet, koji nam primjerice nije dozvoljavao da rentamo prilagođeni auto za mene. Auto koji smo mi iznajmili koštao nas je 40 AUD po danu, dok je jedan najobičniji prilagođeni pick up koštao 199 AUD po danu. Pa ti putuj kao kripl po Australiji. Rekli smo si da ćemo, onako zdravo seljački, pitati ljude na cesti za pomoć, ljudi će uvijek pomoći.
Pakiranje
Kako se kao osoba s invaliditetom spakirati za put od 30 dana na drugi kraj svijeta? Reći ću vam ja…teško! Jako teško! Ovdje sam naišao na još jedan problem, naime naš let s Emiratesom od Zagreba pa do Australije dozvoljavao mi je prtljagu od 30 kg, dimenzija 160 m + 2 mobility device-a pod koji spadaju kolica plus stolica za tuširanje ili nešto drugo što već oni smatraju takvim pomagalom koji ulazi u tu kategoriju. U Australiji smo bukirali dva leta unutar kontinenta. Prvi je bio s Jetstar-om gdje smo uredno nadoplatili prtljagu i imali smo iste dimenzije kao i s Emiratesom. No, tu nastaje totalni i apsolutni zajeb. Drugi let s Qantasom dozvoljavao mi je prtljagu od 24kg i 140 cm + 2 mobility device-a, što je značilo da mi na taj let, u prtljagu ne stane moja vjerna daskica za kenjicu. Slao sam mailove, pričao s botovima, s užasnim službenicima s Filipina ili Indije koji rade i odgovaraju po šabloni i samo još više živaca izgubio. Što napraviti? Odlučio sam potrošiti 1200 eura za glupu i totalno nepraktičnu plastičnu sklopivu stolicu za wc, koja ide pod onaj jedan mobility device. To mi je u koferu otvorilo podosta mjesta za ostale stvari, ali je i značilo da nas dvoje teglimo još jedan dodatni kofer od 20 kg, stolicu za sranje! Čovjek mora potrošit 1200 eura da može srat! Eto u kojem mi to svijetu živimo!
Let
Let od 20 sati bilo je nešto što nas je zapravo najviše brinulo radi mog stanja. Ljudi to baš i ne shvaćaju i na svaki moj odgovor odgovaraju mi u stilu: „Ma da, znamo, i nama je teško sjediti u avionu dugo“. Ne, zapravo nemaju pojma! Oni tijekom leta mogu ustati, prošetati, protegnuti noge i otići na wc. Ja ništa od toga ne mogu, zacementiran sam 20 sati za sjedalo i moram pišati na mjestu. Ne daj bože da me uhvati kenjica, što onda? Kenjaj miško u gaće fino! Mnogim ljudima s invaliditetom upravo to predstavlja veliki strah i odbojnost od letenja, a neki čak tokom cijelog leta ne konzumiraju ikakvu hranu ili pića. Osim toga, 20 sati sjedenja u avionu opasno mi je iz više razloga. Tu su dekubitusi, otečene noge i tromboza. Radi toga kupio sam i kompresivne čarape.
Dan D
Subota je, budim se umoran i pomiješanih osjećaja…zapravo ne znam ni sam kako se osjećam. Ne znam da li me strah ili kakav je ovo osjećaj koji do sada još nisam iskusio. Danas je dan kada krećemo na najveće, najduže i najteže putovanje u našim životima, na putovanje na drugi kraj svijeta, u daleku Australiju. Možda vama to i ne zvuči tako strašno, kaj se on sad tu žali, pa ide u Australiju? Sve bi to bilo divno i krasno da na ovo putovanje ne idemo sami Gabi i ja. Zamislite sada, cura sama s dečkom koji je stopostotni invalid, zapravo toliki invalid da si sam ni dupe ne može obrisati i to na drugi kraj svijeta na mjesec dana. Zvuči sada malo zajebanije jel’ da?
Zabrinuta je cijela obitelj, prijatelji pa čak i mi, Gabi vjerojatno i opravdano više od mene. Nakon cijele patnje oko karata, termina, plana puta, vize i ostaloga došlo je vrijeme da idemo! Ej, mi stvarno idemo u Australiju! Čovječe, nikada nisam mislio da ću u životu vidjeti taj kontinent a kamoli nakon nesreće! Sama rečenica kada si izgovorim u glavi da idemo u Australiju sve me više i više diže i puca taj neki adrenalin kroz moje tijelo i postajem budniji, svjesniji i euforičniji! Tek kad sletimo na tlo u Australiji vjerovati ću da je ovaj san stvarnost, ako i tada.
Moja majka nas je odvezla do Franjeka i morali smo biti tamo dva sata prije leta. Uvijek simpatični djelatnici aviokompanije sredili su nam sve, pa čak i sjedala koja smo priželjkivali, pa makar za ovaj prvi, kraći let.
Ne volim nešto previše letjeti, ali jedva čekam da uđem u avion i da uzletimo. U avionu su nas dočekali kao Gadafija, svi angažirani oko nas, nose nam torbe, kolica sklapaju i voze me do sjedala. Dobili smo „bulk seat“ mjesta, prvi red sjedala s većim prostorom za noge i to ne dva sjedala već četiri komada! Ugodno smo se smjestili, dobili sokić od manga, meni najdraži i bili smo spremni.
Dubai
Let do Dubaia trajao je oko 6h i prošao je bez ikakvih problema. Sletjeli smo u vrući Dubai iako se na aerodromu to ne osjeti jer je sve užasno klimatizirano. Eto, mi u Dubaiu, a meni hladno! Takav je život očito. Dubai aerodrom je jebeni mega kompleks apsolutno svega i svačega, ne znam kako da ga drugačije opišem. To je grad, a ne aerodrom. Zamislite, faking vlak u „podzemnoj“ nas vozi do našeg terminala. Igrao mi je moj Real, gradski derbi, tako da smo malo požurili i sjeli u kafić s čak 13 ekrana. Bolje nisam mogao proći…zapravo jesam, piva je mogla biti jeftinija od 13 eura. Pogledali smo tekmu i krenuli prema gate-u kako bi se ja mogao bar malo odmoriti.
Prije puta sam se mučio s tim loungeovima i kako da uđem u neki gdje bi malo mogao prileći i odmoriti, ali je jedini takav za mene zatvoren i umjesto njega su otvorili neki business shit u koji ne mogu. Odlučio sam kupiti yogi na napuhavanje i leći se na pod, pa nek’ me dižu i teraju ako hoće, ne dam im 50 eura da legnem na dva sata.
Kod gatea smo napuhali yogi i trebalo je izabrati žrtvu. Ugledao sam nekog lika koji je među tim svim dedicama izgledao „snažno“ il’ ti snažnije i Gabi je otišla po njega. Kad je lik došao, onako poprilično nizak, rekao sam mu u zajebanciji da sam ga odabrao jer je izgledao najjače u prostoriji. Lik me primio i prebacio kao da sam jebeno pero. Rekao nam je da je iz Brazila i da ide u Australiju jer je UFC borac i ima borbu. Pokazao nam je svoj profil i kako je izbio lika kružnim na zadnjoj borbi. Lik je stvarno zvijer i još se zove „Boris the Bulldog“. Kako nam je pomogao iz kolica, tako nam je pomogao i u kolica te smo se s njim pozdravili i otišli na ukrcavanje u avion…
Slijedio je najduži let ikada, 14h30min do Melbournea!
