U 07:00 Matthias je došao po nas i pred ulazom u hostel pokupio nas je Chris, vlasnik broda i osoba s kojom sam dogovarao ovaj izlet. Od svih brodova i svih ljudi s kojima sam pričao u moru razmijenjenih mailova, Chris je uz Pete-a bio vjerovatno najnormalnija osoba na ovome kontinentu.
Kako sam isplanirao ovaj izlet?
Whiteheaven beach, najljepša plaža Australije bila je na samome vrhu mojih prioritet. Očarala me na prvi pogled znajući dobro da kolica i pijesak ne idu skupa, pogotovo dok smo Gabi i ja sami. Želja je kao i uvijek prevladala moje fizičke sposobnosti i bacio sam se na posao.
Apsolutno svim brodovima, kapetanima i agencijama javio sam se u nadi da me uzmu sa sobom na izlet. Kako je prilagođenih brodova malo, a australski zakon o ne dizanju mene jasan, većina njih me u prvom mailu odbila. Jedino mi je jedan brod dao opciju ići s njima pod uvjetom da sami savladamo pet stepenica i on je pristajao na manje zanimljivom dijelu plaže od kojeg bi mi satima trebalo da dođem do mjesta kojeg sam si ja zacrtao.
Na fotografiji ispod pod brojem 1 nalazi se mjesto gdje se većina brodova iskrcava koje mene nije zanimalo previše. Mene je zanimao broj 2 dok je pod brojem 3 Hill Inlet, vidikovac s kojeg se sve to skupa jako lijepo vidi. Kada bi pristali na broj 2, riješio bi dvije muhe jednim udarcem! Bio bi na plaži, a s vidikovca bi vidio sve!
Hill Inlet
Bio je to vidikovac na vrhu malenog otoka s kojeg se pružao spektakularan pogled na cijelu Whiteheaven plažu i njezine prekrasne, vijugave i podvodne pješčane dine. Kažu da ako dvije godine zaredom ovdje ispucaš po jednu fotku svaki dan, niti jedna neće biti ista. Sve jako ovisi o vremenskim uvjetima te plimi i oseki.
Htio sam radije ovdje nego na onaj lošiji dio plaže, gdje se svi iskrcavaju. Htio sam zapravo na oba mjesta, ali to nije bilo izvedivo. Slao sam tako mailove i mailove i nitko ništa. Klasični odjebi „not accessible“ stizali su redom, iz dana u dan. Gubeći nadu i već pomalo isfrustriran jer se gore sam jebeno ne mogu popeti razmišljao sam o odustajanju.
Jednog jutra, kada je ovaj plan već pomalo padao u zaborav dočekao me mail. Bio je to mail od agencije pod nazivom „Mantaray Charters“ iz koje mi se javio čovjek pod imenom Chris. Napisao mi je da je ovo što želim napraviti genijalna ideja i da će mu biti veliko zadovoljstvo da ovo skupa ostvarimo! Nisam mogao vjerovati što vidim i brže bolje bacio sam se na komunikaciju s Chrisom. Sve smo vrlo brzo dogovorili i razradili i bilo je samo pitanje vremenskih uvjeta.
Staza
Staza od pristaništa broda pa sve do vidikovca duga je, koliko sam pročitao istražujući, svega 600 m što i nije smak svijeta. Gledajući videe i čitajući po internetu te pričajući s Chrisom, po našem proračunu, čekalo nas je dvadesetak stepenica dok je ostatak puta bio makadam uzbrdo i stvar se nije činila pretežito teškom.
Polazak
Nakon petnaesto-minutne vožnje autom do marine, smjestili smo se u brod. Nas 15-tak činilo je današnju turu. Odlično, nema puno ljudi, zapravo daleko ispod nego što je kapacitet broda od 40 osoba. Četiri članova posade i nas desetak. Posadu čine kapetan Jesse-Novozelanđanin, vlasnik broda Chris i dvoje instruktora ronjenja, ludi Rus Dimitri i Peruanka Alejandra. Chris je inče Nijemac tako da me ne čudi zašto je bio normalan.
Vožnja
Sasvim ugodna vožnja brodom trajala je kakvih sat i pol. Ništa posebno nismo vidjeli osim par lijepih plaža. Na putu nam je Alejandra uvalila nekakve upitnike i nakon toga nam je pokazivala ribe koje bi mogli vidjeti za vrijeme ronjenja na koraljnom grebenu.
Zajeb
Čim smo stigli i bacili sidro, shvatio sam da smo na kontra strani otoka od one na koju sam ja mislio da pristajemo. Ovdje je bila neka totalno bezvezna plaža i značilo je to da na plažu koju sam htio neću ići. Chris mi je rekao da na taj dio brodovi ne smiju pristati i da je ovo zapravo jedini put za vidikovac. Očito sam ga jako krivo shvatio!
Na fotografiji ispod (broj 4) možete vidjeti gdje smo zapravo pristali dok sam ja mislio da ćemo pristati na broj 2!
Dok smo sve pripremili i razradili plan, Dimitri je sve ljude, osim članova posade i nas, odvezao na kopno. Kada se vratio, Gabi, Chris i Jesse su me nježno, koliko su mogli, stavili u gumenjak na pod i krenuli smo prema obali. Tamo su me iskrcali van i krenuli smo prema vrhu.
Totalni Zajeb
Već na samome početku dočekalo nas je dvadesetak stepenica. Nakon njih još dvadeset pa deset. Nije nam ništa bilo jasno jer ovo ovako nije trebalo izgledati. Chris je bio odlučan dovesti me gore i nastavili smo. Prešli smo već preko 100 stepenica kad nam je neki kapetan iz druge agencije, dolazeći s vrha, rekao kako je staza nedavno preuređena, čineći ju tako dvadeset puta težom s preko 200 stepenica umjesto deset!
Eto, koliko god ti sve dobro istražio i isplanirao, ništa ne garantira da će to bit upravo tako kada dođeš tamo.
Nastavili smo prema vrhu. Gabi, Alejandra i Chris izmjenjivali su se naizmjenično. Gdje je Matias kada bi nam jako dobro došao!
Hill Inlet
Nakon 40 minuta uspona po ogromnoj vrućini i nakon što je svima bilo dosta a pogotovo Gabi, stigli smo do vrha i odmah ugledali djelić tirkiza onoga što nas čeka. Sve više približavajući se vidikovcu po stazi otvarao se pogled vrijedan divljenja.
Za ovo se itekako može reći raj na zemlji! Stvarno je! Prekrasne boje bijelog pijeska, plavoga neba i tirkiznog mora mijenjaju se pod putujućim oblacima.
Kako su svi ostali otišli na plažu, što za nas nije bila opcija jer ne bi stigli, vidikovac je bio rezerviran samo za nas. Rekao sam odmah Chrisu kako skupljam pijesak i kako bi ovaj volio imati u svojoj kolekciji.
Pijesak
Ili „white silica sand“ kako ga oni zovu, zapravo je kvarc koji se djelovanjem vode i vjetra razbio na sitne dijelove i postao „pijesak“. Ovaj pijesak toliko je poseban da je dio otkupila NASA za izradu teleskopa Hubble. Kazna za uzimanje ovog pijeska iznosi sitnih 30.000 dolara. Pa ti uzmi, rekao mi je Chris kroz smiješak!
Neke fotke s plaže sam ipak uspio dobiti od Matthiasa!
Na vidikovcu smo tako malo predahnuli, pofotkali se i uživali u prekrasnom pogledu. Chris je čak uspio uočiti i malog morskog psa! Imali smo itekakve sreće s vremenom, a još više s osekom. Chris nam je rekao kako tek rijetki uspiju dobiti baš ovakve boje. Ajde da u nečemu imamo sreće.
Spust
Chris je preuzeo inicijativu, a uskakale su Gabi i Alejandra. Humor je bio lijek za zataškavanje umora sve dok nas konačno nije presreo Matthias i uvelike sve olakšao. Pred sam kraj došao je i Jesse tako da su me zadnjih pedesetak stepenica doslovno odnijeli do plaže.
Ekipa je uspjela! Nisam ni sumnjao! Šteta što sam na fotki ispao glup i što nema Gabi.
S lijeva na desno; Matthias, Chris, Ja, Jesse i Alejandra
Mokra guzica
U gumenjaku je bilo podosta vode tako da je moja guzica završila ravno u njoj, ali nije me to previše brinulo jer su mi mozak okupirale dvije misli. Prva kako sam sretan što smo uspjeli, a druga što nismo išli dole na plažu, ili bar Gabi. Eto, nikad sretan!
Na brod su me digli bez problema, iako se more već poprilično diglo. Alejandra se odmah bacila na serviranje ručka, a Jesse je brod usmjerio prema lokaciji za ronjenje. Jedva smo dočekali ručak jer je meni već postajalo poprilično slabo.
Ronjenje
Iako je Chris bio voljan odvesti me na ronjenje, moj cilj bio je ispunjen i nisam ih htio gnjaviti, a pogotovo Gabi. Tako su se svi uputili na ronjenje, a na brodu smo ostali Jesse i ja. Malo smo pričali, zanimalo ga je kako sam nastradao, a ja sam pokušavao upiti svaku zraku sunca objašnjavajući mu. Sunce je ovdje valjda tri puta brutalnije nego kod nas tako da sam se vrlo brzo morao skloniti u hlad.
Chris je na ronioce pazio kružeći oko njih s gumenjakom dok je Jesse dalekozorom promatrao sve s broda. Ipak treba paziti jer ovo su opasna područja i nedavno je ovdje tip radi napada morskog psa ostao bez stopala!
Greben je mogao izgledati i bolje i misim kako su nas doveli na čisto turističko mjesto gdje je sve već poprilično uništeno.
Povratak
Nakon ronjenja uputili smo se prema luci. Gabi mi je ispričala kako joj je bilo i što je vidjela. Nažalost, nije bila te sreće da vidi kornjaču kao Matthias i jedna Norvežanka.Čim smo izašli iz otočkog zaklona stvar je postala poprilično ozbiljna. Diglo se more! I to kako! Svi smo vrludali po brodu, a posebne pokrete sam imao isključivo ja, kotrljajući se nemoćno okolo.
Nije bilo lako i u jednom periodu je Gabi postalo muka tako da je morala na krmu broda ostavljajući me da se sam borim za život.
Luka
Nakon sat i pol užasnog i mukotrpnog valjanja došli smo i bilo je vrijeme da osjetimo tlo! Barem neki. Prije samog pristajanja Jesse nam se obratio sa zahvalom i rekao je:
Do not get up yet, untill the boat is secured
Na što sam ja naravno viknuo
< You dont have to worry about me
Što je većinu poprilično nasmijalo, a Gabi me u čudu pitala da kako uvijek uspijem sve nasmijati istom forom? Eto, ne znam!
Oprostili smo se od svih, posebno od Chrisa, koji nas je vratio u resort, a s Alejandrom smo se dogovorili za cugu navečer.
Izlazak
Nakon odmora, u hostel po nas je došao Matthias i javio sam Alejandri da smo krenuli te nam je ona poslala lokaciju kluba.
Klub na otvorenome, krešti muzika, sve pijano i ludo, a zaštitar na ulazu nas traži osobne! Rekao sam mu „Alo, pa imam 33 godine, kakva mrtva osobna“? Rekao mi je da je takav zakon i da imaju crnu listu, ma šta god to značilo.
Kako ja nisam imao osobnu, a Matthias i Gabi jesu, Gabi je morala otrčati po moju. Kad smo konačno sjeli i naručili cugu, pridružila nam se Alejandra i njezin cimer Daniel. Daniel je Nijemac i već dvije godine putuje svijetom, a upoznali su se preko Tindera, aplikacije za seks.
Gabi i ja smo se doma uputili oko 01:00 dok su oni svi ostali s obzirom da Alejandra i Daniel ovdje privremeno žive dok Matthias nema nikakav plan. Bilo nam je žao otići, al isto tako, bili smo svjesni da se dižemo rano i da ćemo osjećati itekakve posljedice ako zaružimo. Kakvi odgovorni putnici ha?
