Mislim da me komarci nigdje do sada nisu izmaltretirali kao ovu noć na Mljetu! Inače im nisam nešto atraktivan, ne znojim se, a bome i slabo nešto imam krvi. Ovi su očito bili očajni i željni bilo čega. Očito, ako su htjeli mene.
Iz tako već laganog sna, probudio me zvuk vojske cvrčaka koji je dopirao izvana. Već u mračnoj i zatvorenoj sobi je bilo jasno da nas vani čeka lijepi dan. Otvaranjem šarapoljki, Žarko je u sobu pustio svijetlo i miris Mediterana te nam dao pogled na more, borove i tirkiz. Soba je odjednom postala koncertna dvorana s cvrčcima kao simfonijskim orkestrom.
Žurilo nam se nije tako da sam se za vrijeme doručka čuo s curom iz Unicefa kako bih smislio plan. Toga dana je za Unicef krenula virtualna utrka „Mliječna Staza“ i sakupljanje kilometara za djecu s poteškoćama u razvoju. S obzirom na to da sam bio ambasador te utrke, trebao sam prije vožnje i sakupljana kilometara, snimiti video, nešto što „obožavam“ raditi!
Nacionalni Park Mljet
Nakon što smo se spremili, spustili do auta, pospajali na bicikl i snimili video, krenuli smo prema Nacionalnom Parku Mljet. Glavni ulaz u Park je u Pomeni, međutim moguće je ući iz pravca sela Goveđari. Mi smo se odlučili ići kroz Goveđare, iako nismo imali blage veze gdje idemo i što nas čeka.
Kako sam već u tekstu od prethodnog dana pisao, ulaznica za NP Mljet iznosi 125 kn. Još prije puta kontaktirao sam park putem maila te za Žarka i sebe osigurao besplatne ulaznice. Zaposlenica s kojom sam kontaktirao bila je veoma susretljiva te nam je osigurala neograničen ulazak u park za cijeli period ostanka na otoku.
Iako otok broji nešto više od tisuću registriranih stanovnika (zimi još manje), većina ih je uglavnom okrenuta turizmu čiji je centar NP Mljet, najstariji Nacionalni Park na Mediteranu. Park svake godine posjeti oko 150 tisuća gostiju od kojih većina tek zastanu, ploveći od Splita do Dubrovnika, na ovom zelenom dragulju Jadrana i osim parka ne posjete ništa više.
Goveđari
Već na samom startu iz Pomene, naišli smo na problem. Dočekala nas je makadamska i strma uzbrdica na koju se nadovezala zavojita cesta koja nas je dovela do križanja i spajanja s glavnom cestom otoka. Oduzelo nam je to puno vremena, a meni i energije. Kako sam otišao na more čim sam dobio bicikl, nisam u Zagrebu uzeo uteg koji se stavlja na prednji dio bicikla. Radi toga mi je kotač užasno puno proklizavao i vrtio sam u prazno te doslovno biciklirao dvostruko više nego je to bilo potrebno.
Do Goveđara smo se spustili glavnom cestom te na početku mjesta naišli na prvu kuću. Htio sam nekoga pitati za smjer i po mogućnosti natočiti vode jer nam je ponestalo tekućine, a sunce je toliko pržilo da je situacija pomalo postajala zabrinjavajuća. Naravno, apsolutno nigdje nije bilo nikoga!
Nemoj ići lijevo na križanju staze!
Na križanju smo se pitali kojim smjerom otići, da li riskirati neku gadnu uzbrdicu i nemogućnost povratka ili se vratiti skroz do Pomene. Nismo znali postoji li igdje ikakav dućan ili bilo što i nismo znali gdje ćemo završiti.
Thompsona nismo poslušali i otišli smo lijevo! Bila je to ispravna odluka jer nas je cesta dovela ravno do rampe i ulaska u NP Mljet. Na pultu su nas dočekale dvije simpatične djevojke koje su nam dale ulaznice, letke te kartu na kojoj su nam sve označile. Najvažnije od svega bilo je to da smo tamo mogli kupiti vodu pa smo se tako i dobro opskrbili, za svaki slučaj!
Veliki most
Od ulaza u park spustili smo se cestom ravno do pristaništa za brodiće koji voze do samostana i tu smo skrenuli lijevo. Bili smo sada i službeno u parku!
Već na samome početku parka osjetio sam zadovoljstvo i sreću te opravdanje zašto sam odabrao upravo ovaj otok. Nigdje nikoga, mi, cvrčci i zrake sunca koje se probijaju kroz guste borove koji nalikuju kao da su plesali kada ih nitko ne gleda. Neki su u jednu stranu, neki u drugu, dok su neki toliko savijeni da skoro pa dodiruju kristalno čisto i tirkizno more. Neki od tih borova su jedinstveni Alefski borovi, nekada doneseni iz Alepa (Sirija).
Nakon kratke vožnje došli smo do velikog mosta gdje smo planirali prijeći, ali most je malo zeznut, ima stepenice, a nije nam se nikako isplatilo skidati me s bicikla i to sve izvoditi.
Soline
Nastavili smo ravno te se ubrzo našli u malome mjestašcu pod imenom Soline. Osim dvije interesantne konobe, lijepih palmii par kuća, nisam ništa drugo primijetio. Ubrzo smo stigli do kraja puta te se odlučili vratiti skroz do pristaništa od kuda smo i krenuli.
Pri povratku na pristanište, zastao sam kako bih iz daljine proučio benediktinski samostan koji se nalazi na zasebnom otočiću Sv. Marije. Taj je samostan ujedno najposjećenija znamenitost Nacionalnog parka, a zanimljivo je da se nalazi na otoku koji je na otoku!
Tu sam negdje naišao na nizbrdicu kojoj sam se „prepustio“ pa dekoncentriran nevjerojatnom prirodom otoka nisam vidio ležećeg policajca te sam pri velikoj brzini naletio na njega. Pravo je čudo što mi se bicikl nije odvojio od kolica i što sam prošao bez posljedica.
Mali most
Ostavljajući veliko jezero iza nas, došli smo do drugog pristaništa i to u isto vrijeme kada i brodić. Uvjerio sam se i sam da na brodić mogu s kolicima, uz pomoć naravno, ali nisam bio previše zainteresiran za posjet otoku.
Svega sto metara od pristaništa dočekao nas je Mali most, jedino mjesto kojeg se sjećam iz davne posjete ovome otoku. Mali most je zapravo kanal dužine 30 metara i dubine 0,5 metara koji spaja veliko i malo jezero, prirodne fenomene parka.
Naime, status nacionalnog parka područje je dobilo zbog izuzetne kulturno-povijesne baštine, ali i zbog njegovih slanih jezera, bujnog biljnog svijeta i jedinstvenog panoramskog izgleda razvedenih obala, klifova i hridina.
U nepoznato!
Nakon mosta, otisnuli smo se u nepoznato! Nisam ni slutio da će mi to valjda biti najdraža staza koju sam do tada vozio. Nevjerojatno koliko sam se u dva dana Mljeta u njoj izguštao, ali nažalost, to je i imalo svoje posljedice o kojima ćete čitati u postu od sljedećeg dana.
Svega par kilometara nakon asfaltirane ceste dočekao nas je makadam. Relativno dobro utaban, s pokojom rupom i preprekom u vidu kamena ili drva, put je bio apsolutno savršenog nagiba za mene.
Totalno sam se uživio i prepustio te „kruzao“ po stazi, tu i tamo naletjevši na neki kamen koji me kao „nogom u guzicu“ vratio u realnost i da mi do znanja da se malo smirim. Ovako se nisam osjećao od kada sam prije ozlijede vozio bicikl. Ako sam već trebao imati kacigu, onda sam je definitivno trebao imati kroz tih 15-tak km staze.
Po dolasku do samog kraja puta dočekao nas je pogled na plitak „zaljev“ nevjerojatno tirkizne boje. Stvarno sam se u tome trenutku poželio baciti u more, a takvih je trenutaka malo. Ovdje more doista izgleda drukčije! Mljet je nastao uzdizanjem iz mora pa tvori samo dio kopna od kojega je odvojen. More oko njegovih obala toplije je i slanije od onog na sjeveru Jadrana. Tako se u podmorju Mljeta nalazi i najveći koraljni greben na Mediteranu – endemska vrsta busenastog koraljnog grebena Cladocora caespitosa!
Iako je Mljet najzeleniji i najšumovitiji otok u Hrvatskoj, zanimljiva je činjenica da na otoku zmija nema! Istrebljene su zahvaljujući mungosima koji su nekada davno dovezeni iz Indije.
Povratak
Na putu prema nazad prošli smo pored samostana i otočića Sv. Marije te hvatajući posljednje sunčeve zrake na malome mostu, odlučili preko malog jezera vratiti se do smještaja.
To se baš i nije pokazalo kao dobra ideja jer smo naišli na jako strmu i lošu makadamsku cestu prepunu velikog kamenja. Tu se doslovno nisam mogao pomaknuti tako da nas je Žarko praktički trebao gurati oboje, prvo mene pa svoj bicikl.
Nakon povratka na glavnu cestu problema do smještaja više nije bilo osim što mi je u jednom trenutku pred bicikl istrčao zec!
Na ovome Odisejevom otoku, čovjek se stvarno osjeća kao usred neke bajke što i ne čudi s obzirom na legende koje se vežu uz ovaj otok. Mljet kao da ljubomorno čuva svoje prirodne ljepote i čari i s pravom ga se naziva divljim otokom. Nije ni čudo s obzirom na to da su se njegovoj ljepoti divili i čak i bogovi!
Pomena
U Pomenu smo se, kao i prethodnog dana, vratili taman na zalazak sunca! Nikada još nisam doživio da mi se tik uz smještaj nalazi i red konoba te smo se odmah nakon zalaska sunca spustili, prošetali rivom i smjestili u konobu Galiciju.
Zaslužena večera uz more i čašu crnog vina te pogled na goruće nebo.
Ostatak večeri poveli smo sad već tradicionalno na terasi pod zvjezdanim nebom!
