Pakirajući stvari za Palagružu prolazilo mi je samo jedno kroz glavu, a to je što će svjetioničari reći kada vide koliko stvari imamo. Uzmemo li u obzir to da smo bili spremni spavati na plaži, da sa sobom trebamo nositi wc papir i vodu koje na otoku nikada dovoljno, možda to sve onda i nije tako strašno na kraju. Samo vode nosili smo oko 50 litara.
U nadi da smo uzeli apsolutno sve što nam treba, napustili smo Krk i krenuli prema Nini u Kaštelima. Matic je u autu već počeo dramatizirati oko vremenske prognoze što je bilo zadnje o čemu sam želio slušati. Pa nije valjda da smo te sreće da nam vrijeme opet sve uništi? Kao i uvijek, fokusirao sam se na pozitivno i u glavi vrtio činjenicu da nas vozi policijski brod koji je velik i između ostalog NEPOTOPIV! Ipak, Palagruža je to, najudaljeniji pučinski otok u Hrvatskoj i tu vrijede neka sasvim druga pravila.
Nina i Ljiljana – najbolje domaćice na svijetu!
Nina nas je dočekala ispred kuće oko 22:30 i odmah učinila da se osjećamo kao doma. Smjestili smo se na njezinoj, kako kaže, uvijek prozračnoj terasi i Nina se odmah raspištoljila s rakijom, medicom a mi smo pridonijeli s pivama. Iako smo na putu postajali sve gladniji, Nina se pobrinula i za to ali pretpostavljam da je euforija učinila svoje i glad potisnula negdje daleko u našim glavama.
Na moje da svi trebamo rano na spavanje jer nas čeka naporan dan složili su se svi, ali to se naravno nije dogodilo. Koliko god mi se svidjelo na Nininoj terasi križao sam sate spavanja i razmišljao koliko će me to sutradan koštati. Hoću li izdržati to sve, hoću li se pregrijati i još mnoga pitanja prolazila su mi glavom. Sad već imam nekog iskustva, znam svoje tijelo ali isto tako i znam da ćemo se penjati na vrh Palagruže po najvećoj vrućini i to bez sjene.
Kada smo konačno dočekali Brunu nešto prije 03:00 ujutro, bilo je jasno da konačno moramo ići spavati. Dobro je, tri sata sna! Koji sam ja kreten! Umrijet ću sutra! Ne bi to ni bilo tako loše da sam ta tri sata zapravo spavao ali nisam ni to! Ne znam ni sam zašto ali odabrao sam si najmanji krevet i okrenuo se na pogrešnu stranu. Dok sam se ja konačno namjestio probudila se Ninina majka Ljiljana koja se za posao spremala ravno dva metra od mene. Tu je bio kraj mojim nadanjima o snu!
Ono kad te policija čeka…
Zvone alarmi, muka mi je već! Ništa, stisnut zube i idemo! Brzo oblačenje, brzi doručak i idemo! Nino je pokupio Brunu, Grega je za pola sata ispred Plodina, javljam Ivanu da krećemo i Marku kada bi ga otprilike pokupili na Visu. Dobro je, sve ide po planu! Čak ni Matic ne priča o vremenskoj prognozi! Vjerojatno mu još mozak spava! Pozdravljamo se s Ninom i krećemo!
Ispred Plodina se nalazimo s Ninekom i Brunom dok je Grega došao u isto vrijeme kada i mi. Matic i Blažka odlaze kupiti meso, kruh i još neke sitnice, a meni stiže poruka od Ivana da nas ispred vojne baze već čekam policajac! Super, kasnimo! I to ne kasnimo bilo kome već policiji!
Matic i Blažka konačno stižu. Nervozan sam jer već kasnimo pola sata! Dolazimo ispred vojne baze, čeka nas policijsko vozilo, objašnjavam vojniku na porti tko smo i otvara se rampa. Vozimo se vojnom bazom, imamo pratnju i smijem se činjenici da smo s dva auta Ljubljanskih registracija!
Ispred broda se upoznajemo s posadom koju čine tri člana. Kapetan Andro, mornar Antonio i strojar Damir. Na prvu vrlo simpatični i susretljivi, bez obzira na to što kasnimo i što imamo previše stvari! Još nam pomažu i nositi sve na brod! Ja sam za to vrijeme uživao u pogledu na Poljud i prisjećao se lijepih vremena kada tu bio na koncertu Rogera Watersa! U bazi se nalazi mnogo brodova, kako vojnih, tako i policijskih. Ne bi ja bio ja da nisam pitao da li su kad pucali iz topa na vojnom brodu i tko zna koje su mi gluposti pale na pamet!
Via Vis!
Pale se motori i krećemo! Euforija raste do plafona! Ne vjerujem da konačno idem na Palagružu! Kapetan Andro priča nam o poslu i brodu dok napuštamo luku i dok nam Poljud postaje sve manji i manji. E sad da još samo vidimo delfine! Tražim li previše?
Vozimo se kakvih 25 čvorova i treba nam gotovo dva sata do Visa gdje ćemo pokupiti Marka i pozdraviti se s mojom sestrom Martinom, kumom Robertom koji je sve ovo pokrenuo i mojim prijateljem Zoranom. Prolazimo Brač i Šoltu te prolazimo pored jednog malenog otočića imena Mrduja za kojeg mi Nino priča da se kod njega vodi natjecanje u povlačenju konopa. Jedan dio ljudi povlači konop sa strane Brača dok drugi to radi sa strane Šolte i tako se natječu i „određuju“ čiji je otok.
Nakon kakvih 1h40min vožnje uplovljavamo u Vis! Ah, Vis! Žao mi je što ove godine nisam došao na duže. S obzirom na to da moramo točiti gorivo, javljam Marku, sestri i Zoranu da se nađemo na pumpi.
Na pumpi vlada gužva i nakon kraćeg čekanja dolazimo na red. Marko je već tu, sestra i Robi stižu a Zoran se ne javlja. Kasnije sam tek saznao da je išao nekom tipu izranjati gopro koji je izgubio u moru. Sjebao me! Nije donio suncobran i još se prodao za gopro. Prodana duša!
S lijeva na desno – Bruno, Marko, Matic, Blažka, Grega, Martina, Nino i ja
Vis
Sestrinska ljubav
Vremena nije bilo pa smo ukrcali Marka i brzinski se pozdravili s mojom sestrom i Robijem te krenuli na drugi dio puta, onaj uzbudljiviji, onaj prema Palagruži!
