Na vrhu smo…što sad?
Kako se sunce spušta i postepeno sakriva iza svjetionika, na terasi počinje vladavina sramežljivog hlada. On na ovom otoku rijetko stanuje i izlazi iz „rupe“ jedino kada mu sunce to dozvoli. Upravo tu smjestio sam se nakon podviga i uspona na ovo dugo priželjkivano mjesto, na Palagružu!
Uspjeli smo! Konačno si govorim, iako je prošla koja minuta. Ispred mene nalazi se debeli bijeli zid koji omeđuje terasu i na kojem se sunča maleni gušter. Malo Iznad njega pogled mi seže u beskrajno more i nijanse plave boje mora i neba koje se međusobno stapaju. Nigdje ničega. Apsolutni mir, tišina i bijeg od buke i svih problema. Ne znam ni sam zašto i od kuda mi je to došlo, ali pada mi na pamet kako bi ovo bilo jedno lijepo mjesto gdje bih volio biti pokopan. Pisalo bi „Slaven Škrobot, pokopan na nebu, među zvijezdama“. Ne zvuči loše ha?
U knjizi „Put“ , slovenski alpinist Nejc Zaplotnik opisivao je svoj uspon na Everest. Prilikom uspona, očaran veličanstvenim pogledom rekao je: „Ovo djeluje kao dobro mjesto za zapalit cigaretu“. Mogu reći da sam u tom trenutku razmišljao isto. Duboko sam udahnuo i izdahnuo i sav se moj trud isplatio, pao mi je golemi kamen s ramena. Tu sam! na vrhu! na Palagruži! Nalazim se na malenom stjenovitom otoku usred ničega i daleko od sve buke i civilizacije. Otok je iznad svih mojih očekivanja ako ne i više od toga! To je ono o čemu sam sanjario i izgleda jebeno prekrasno! Nestvarnost u stvarnosti. Djeluje tako spokojno…
Diomedov otok
Nije ni taj Diomed bio blesav čovjek kada je upravo Palagružu odabrao kao svoj otok. Njegovo ime, isprepleteno je u legendi vezanoj uz Palagružu. Prema starim grčkim predajama Diomed je bio je jedan od najistaknutijih i najpoznatijih ahejskih ratnika koji se svojom vještinom ratovanja pod zidinama Troje mogao svrstati odmah poslije Ahileja.
Boreći se protiv Eneja (trojanskog junaka), Diomed je u ratu slučajno ranio božicu ljubavi Afroditu, pogodivši ju strelicom u dojku. Kako bi mu se osvetila, Afrodita je vjernu Diomedovu ženu Egijaliju, koja ga je čekala u Argu na Peloponezu, navela da spava s drugim muškarcima. Kada se vratio iz rata, Diomed je ženu zatekao s Kometom, svojim najbližim ratnim drugom. Kako ga je Egijalija htjela ubiti, pobjegao je s prijateljima na Jadran, u južnu Italiju, gdje je zahvaljujući Ateni doživio božansku preobrazbu i sagradio oko deset talijanskih gradova, nakon što je pomogao tamošnjem kralju Daunu u borbi protiv barbara. Prema predaji, jedan od gradova nazvao je ”Venuzija” (ili Afrodizija) po božici Afroditi, u znak pomirenja.
Nema točnih zapisa o tome kako je Diomed umro. Jedna verzija govori kako ga je kralj Daun dao ubiti na prevaru, a prema većini starih grčkih pisaca pokopan je na otoku u Jadranu koji su njemu u čast njegovi vjerni prijatelji nazvali Diomedov otok.
Diomedova smrt najviše je pogodila upravo njegove prijatelje. Prema jednoj verziji legende oni su se, shrvani od boli, pretvorili u ptice slične labudovima što se obrušavaju s litica Diomedovog otoka prema moru. Pred zoru ove ptice moče krila u more i škrope otok, a zatim idu u lov da bi lovinu međusobno podijelile. Dan na Diomedovom otoku ptice bi provodile ležeći oko hrama posvećenog Diomedu i budno pazile na moreplovce koji plove u blizini. Kada bi se Heleni iskrcali na otok ostale bi mirne, dok bi se na sve barbare obrušavale, napadajući ih i ranjavajući svojim velikim, tvrdim kljunovima.
Svjetioničari Vojo i Krešo
O svjetioničaru Voji čuo sam samo najbolje. Tako mi je i djelovao dok smo se čuli. Iako sam još bio hipnotiziran dojmovima, u realnost me vratio prvi susret s Vojom i njegova meni prva uživo upućena rečenica: „Slavene pizdune jedan jesi stiga a“? Čovjek me na prvu oduševio, nije normalan, ali u pozitivnom smislu! Voju očito ili obožavaš ili ne, mi smo ga svi očito obožavali. Odmah nakon Voje, upoznao sam i njegovu gospođu Manuelu koju je toliko očarao da je došla za njim čak iz Njemačke!
Nismo trebali ni pitati, Krešo nam je odmah ustupio svoj apartman i ljudi su se pobrinuli da se odmah osjećamo kao doma. Bilo je baš onako kako mi je Vojo i napisao u poruci: „Ti samo dođi, sve ćemo srediti“. Iako smo ih izrešetali s pitanjima, s obzirom na to da smo svi bili gladni, najviše nas je zanimalo gdje se nalazi roštilj. Za kraj smo kao informaciju dobili potvrdu dana otoku stvarno ima puno štakora i da obavezno zatvaramo sva vrata. Pitam se čime se hrane ovdje?
Kolektivno se premještamo pored roštilja, na terasu s najboljim pogledom ikad. Tu se odmah pored nalazi i meteorološka stanica na kojoj Vojo i Krešo svaki dan moraju očitavati razna mjerenja. Danas je tako, kako nam Vojo kaže, najtopliji dan u zadnjih dvadeset i nešto godina. Baš smo ga pogodili! Tu su još i kokoši, a uspjela nas je iznenaditi i zmija, crna bjelouška! Palagruža je navodno jedino mjesto na svijetu gdje obitavaju bjelouške i to u crnoj varijanti. Očito se puno sunčaju.
Dečki su ispekli meso, Blažka je sredila ostalo i preostalo je još samo pojesti što nam gladnima uz ovakav pogled stvarno nije teško palo. Sada sitom, bio sam u dvojbi. Otići odmoriti ili dočekati zalazak? Dečki se pripremaju za fishing i volio bih s njima ali brate tko će me nositi dole i opet dizati gore? Ništa, ostajem se boriti!
Filmski zalazak
Točno na vrijeme, Marko me je uskom stazicom odgura do kraja kako bi uživali u zalasku sunca. Dečki se taman vraćaju s fishinga. Dobro je, svi smo tu! Dečki jel bilo kaj? Prvo pitanje koje uvijek postavim bilo kome kada se radi o pecanju. Moram priznati da sam ponosan na njih, dobro su nas prezentirali. Naime, vjerujem da su jedine osobe na svijetu koje na Palagruži ništa nisu uspjeli upecati. Ha! S obzirom na to da se more oko Palagruže ubraja u ribom i rakovima najbogatije područje Jadranskog mora (mrjestilište srdela), ovaj je jedinstveni arhipelag stoljećima bio ribarski “eldorado” južnog Jadrana.
Sunce se sada nalazilo taman nešto iznad mora i počelo je poprimati onu jaku i tamnu narančastu boju. Predstava može početi! I uistinu, bila je to veličanstvena predstava! Sunce nas je nagradilo za trud veličanstvenim zalaskom. Nebo je još dugo nakon zalaska izmjenjivalo lijepe boje na horizontu no moje je tijelo konačno reklo „ne“! Bilo mi je više teško držati oči otvorenima.
Kompletno me savladao umor. Pokleknuo sam i odlučio sam se otići odmoriti. Dobro sam i izdržao! Odgurali su me uskom stazicom do kraja otoka gdje sam na putu ugledao još jednu zmiju. Pa koliko ih je ovdje? Dečki su me odnijeli u sobu i s obzirom na to da nema signala, nisam znao kako ću dozvati Gregu i Matica u slučaju da mi nešto treba. Vojo nam je ostavio voki-toki, jedan meni jedan Gregi. Ostavili su me tako u totalnom miru, u sobi s prekrasnim pogledom ispunjenoj šumovima valova i mora.
Iznenada se na voki-tokiju začuo nepoznati glas. Nakon toga drugi pa treći! Slušao sam tako u miru Grke, Talijane i Crnogorce koji očito plove u blizini otoka kako komuniciraju. Iako je bilo zanimljivo slušati umor me sasvim pokosio i ubrzo sam zaspao.
Suze Sv. Lovre
Kakvih dva sata kasnije budim se preporođen. Idemo van! Danas su suze Sv. Lovre, a za to boljeg mjesta od Palagruže gotovo da i nema. Matic me oblači i nosi dole. Smještamo se na početak stepenica i slažemo kao puzle. Mrkli mrak, dobro društvo, rum, glazba i prekrasno nebo ispunjeno zvijezdama. Na zemlji svira Marijan Ban a na nebu suze Sv. Lovre. Bome smo zaružili a do samoga kraja smo ostali Grega Nino i ja! Izbrojao sam oko 95 meteorita! Rekord! Jedina loša stvar bila je da sam konstantno čuo jebene štakore a jedan se čak usudio protrčati po zidiću pored mene. Iskreno, nije mi bilo svejedno čekati Gregu u mrklome mraku dok nije odnio sve stvari. Drago mi je da spavam u apartmanu s obzirom na to da je sve puno štakora a ja ne osjećam noge. Ne bi bilo kul probuditi se ujutro bez njih…
1 komentara
Slavene,sve lijepo opisano, uživanje čitati i gledati fotke!!???