Vrativši se iz Turske sa šestomjesečnog putovanja i poprilično naštetivši svojem tijelu, rekao sam samome sebi da uzimam pauzu i da trebam pošten odmor. No, kriv sam, slab sam na putovanja, a pogotovo na nečije prijedloge za iste. Došao je taj prijedlog iz vedra neba od moje sestre Martine, Malta, a ja sam jadan samo imao izbora pitati „kad idemo“? Dogovor je pao vrlo brzo, a na putovanju su nam se još priključili i Irma, Nino i Dominik.
Sestra Martina, Irma, Dominik, Nino i ja spremni za ukrcaj!
Opće informacije
Dvoumili smo se oko termina, onog 17.5 i onog 19.5. Odluka je pala na 17.5 i dobro smo odlučili jer, Ryanair je otkazao sve moguće letove oko tog datuma! Kažu komercijalni razlozi. Bulšit! Karte su nas po osobi, za direktan let iz Zagreba ispale 504 kn, zapravo, ja sam kartu platio 695 kn jer sam uzeo dodatnu prtljagu, mali kofer od 10 kg. Svi ostali su putovali s ruksacima.
Kako su mišljenja vezana uz Maltu jako podijeljena, odlučili smo se za tjedan dana Malte kako bi putovali laganim tempom i vidjeli sve. Iako je Malta veličine otoka Krka, neće vam biti dosta tri dana ako volite razgledavati i ako volite povijest. Ne slušajte pizdarije koje pišu ljudi! Tri dana na Malti će vam biti dosta za vidjeti ono osnovno.
Za smještaj smo se odlučili za grad Gziru. Bio je to jedan od rjeđih povoljnijih smještaja s liftom, a i Gzira je sama po sebi nešto mirnija i točno u sredini svega pa je većina toga dostupna pješke. Za smještaj sam već prije puta, što je bilo pomalo riskantno, morao platiti cijeli iznos bez mogućnosti povrata. Otkažu ti let eto, iz komercijalnih razlog i popušio si pare. Veliki apartman od preko 100m2 za sedam noćenja platili smo 900 eura (90e čišćenje + 137e neki njihov fee). Na kraju se ispostavilo da je apartman bio super ali užasno zmazan te smo nakon prijave oslobođeni tih 90e, tj. došli su „očistiti“ apartman.
Što se rentanja vozila tiče, toga na Malti ima i previše, ali kako se Maltom vozi u drugom smjeru, mnogi odustaju od najma auta. Mi smo se odlučili za rentanje kombija kod Manuela u njegovoj tvrtki „E.M.M. Enterprises“. Odlučili smo se za Citroen spacetourer s 9 sjedala. Za sedam dana kombi smo platili 370e s punim osiguranjem i preuzimanjem te ostavljanjem vozila na aerodromu. Depozit je iznosio 500e.
Kako smo putovali u doba korone, nadao sam se da će mi potvrda od preboljenja iz Turske vrijediti ali naravno da nije. Za put na Maltu morao sam se testirati i za to je bio dovoljan antigenski test ne stariji od 72h.
Prvi dan (17.5.2022)
Malta je vjerojatno bio najlakši i najjednostavniji put za organizirati do sada. Blizu je, toplo je, članica je EU, sve se može platiti s karticom i ono najbitnije ili najgore, na Malti nema praktički nikakvih velikih izazova pa sam se s time morao pomiriti i doživjeti ovaj put kao lagani izlet iz Hrvatske.
Uvijek je prije nekog puta ta neka strka i nervoza u zraku dok za Maltu toga nije bilo. Posve opušten i nikad spremniji, ali naravno, tradicionalno neispavan napustio sam svoj dom. Na aerodromu nas je ostavio Ivan, obavili smo check-in, kupili šljivovice i već nakon dva sata sletjeli na Maltu. Znaš ono kad gledaš kroz prozor aviona, slijećeš i kao kužiš gdje je šta. Kifla! Na Malti to stvarno kužiš jer je toliko jebeno mala da kad počne slijetanje do kraja procedure prođeš cijeli otok!
Pogled na Maltu pri slijetanju
Sletjeli smo u Luqu i primjećujem da je toplo ali vjetar dere kao blesav, a ja jaknu ponio nisam! U kamionu nas dočekuju najmanja aisle kolica koja sam do sad vidio. Šta je ovo jebote, za bebu!? Sva sreća, uz mene su Nino i Dominik i cijelu proceduru za razliku od osoblja rade oni. Na aerodromu se nalazimo s curama i na izlazu nas dočekuju Manuel i njegov kolega kako bi preuzeli kombi.
Kupio sam si novi mobitel i kao uvijek do sad nadobudno odlučio snimati. Budala naravno, zaboravio sam doma rukavicu u kojoj držim mobitel. Dogodilo se to kad sam mahnito pokušavao svoj kofer od 13 kg olakšati za 3 kg kako ne bih prekoračio težinu. Krećem s prvim videom na parkingu, kao snimit ću kombi i prebacivanje u kombi. Dominik otvara vrata, a kad ono tu volan! Zajeb! Odustajem! Možda na sljedećem putovanju…
Ništa, vozimo se do Gzire! Sestra mi primjećuje zguljeni lakat. Nemam pojma od kud sad to? Zgulio sam oba valjda već stotinjak puta! Tako je to kad ne osjetiš. Ali zaboli me za lakat, koncentriraj se na cestu, vozi se suprotnom stranom! Iako je Nino profesionalno vozač, na početku mu nije bilo svejedno i treba vremena da se privikneš. U takvom prometu dovoljna je jedna greška i doviđenja! Malta je na prvu baš onakva kakvom sam je i zamišljao, jako zgusnuta! Nema nekih livada, praznih prostora i doslovno iz jednog grada ulaziš u drugi! Ulazimo mi u Gziru nakon 25 min vožnje i odmah nalazimo parking. Imaju dobru shemu s parkingom, tipa, iscrtana linija na parkingu znači da je slobodan za turiste, puna da je za lokalce dok je za OSI skoro isto. Svi lokalni OSI imaju svoj osobni parking s velikim ispisanim brojevima koji su povezani s iskaznicama. To ovdje stvarno svi poštuju i ne dao ti Bog da se tu parkiraš!
Lutanje praznim ulicama Malte
Sviđa mi se naša ulica! Sve je u pustinjskim (kremastim) bojama, mirno je i ne puše! U samo pet minuta hoda čuli smo već valjda četvero ljudi koji pričaju naš jezik. Ostavljamo stvari u smještaju koji nam se na prvu čini odličnim i odlazimo jest u nekakav obližnji thai pad restoran Jungle joy. Rolice 5e, juhe od 7e pa na dalje i recimo glavna jela su oko 12e – 13e. Da imate za usporedbu ?
Hrana u Jungle joy-u
Konačno siti, odlučujemo pješačiti sve do Valette, glavnog grada Malte. Na suncu je vruće, u hladu hladno i stalno idem plus minus. Kolnici su za kolica ovdje pravi mali horor ali ništa a čime se već nisam susreo nebrojeno puta. Često radi loših prijelaza moramo na cestu, a nekad nas na to natjera i koje govance nasred puta. Čitao sam da ima puno mačaka ali ja ih nisam vidio, osim malih kućica koje su im ljudi napravili kao i u Turskoj.
Lijepo je zasad i najviše me se dojmi arhitektura koja me najviše podsjeća na neke arapske gradove. Sve je u tim tonovima i nijansama. Fotogenična vrata nalaze se na svakom kutku, a zahvaljujuću još uvijek aktualnoj koroni, sve je još uvijek poprilično prazno i mirno. Prolazimo prvu ogromnu marinu, pa drugu i shvaćamo da imamo još dosta do Vallete. Hodamo preko sat vremena, sunce zalazi i postaje friško pa odustajemo. Prvi je dan, nećemo se forsirati i imamo dovoljno vremena za obići planirano.
Vrativši se u apartman shvatili smo koliko je zapravo prljav! Irma je sve odmah poslikala, kontaktirala Airbnb i vlasnika te smo dobili čišćenje apartmana. Razmišljali smo se seliti ali nije imalo smisla opet tražiti neki jeftiniji smještaj s liftom jer ih nema mnogo.
Nisam se naspavao pa odlazim leći, sutra se rano budimo i odlazimo u Popajevo selo!
Drugi dan (18.5.2022)
Nisam se probudio rano kao što smo se dogovorili i uredu, nisu niti ostali, ali probudio sam se! Treba sad dovesti bioritam u red i dočekati da se tijelo privikne. Iako sam spavao dobro, probudio sam se sjeban ali eto, činjenica da je vani vruće popravlja mi raspoloženje i dan. Obukao sam se, razgibao i sjeo na balkon upijati sunce i život u našoj ulici dok Irma i Martina obavljaju šoping. Ne žuri nam se nigdje i kao što sam već napisao, ovo je „laganini“ putovanje! Cure su donijele hranu, doručkovali smo, sredili se i jedva se pokrenuli.
Prometni znakovi uz cestu diljem Malte
Na Malti se vozi lijevom stranom i kako je užasno napućena, bez praznih predjela i livada, praznih cesta gotovo da i nema. Svugdje je sve stisnuto, doslovno se izlazi iz jednog grada i ulazi u drugi i kaos je konstantno prisutan. Nije to kaos kao npr. u Egiptu ali kaos je i u njemu je još više zbunjujuće voziti lijevom stranom. Zamislite, Malta je veličine otoka Krka, a preplavljena je s preko trideset tisuća vozila! Čudno mi je vidjeti Nineka ovako prestravljenog za volanom ali dobro, naviknut će se brzo.
Prva stanica na putu nam je Mellieha i rimokatolička župna crkva Rođenja Djevice Marije (Parish Church of Mellieha). Kako se crkva nalazi na malenom brežuljku na nju se pruža lijepi pogled cijelim putem. Nažalost, našim dolaskom vrata su bila zatvorena pa smo je doživjeli samo izvana. Crkva je građena između 1881. i 1898. godine i posvećena je Marijinom rođenju. Kupola i zvonici dovršeni su tek četrdeset godina kasnije. Zanimljivo, gotovo sve crkve na Malti ukrašene su lampicama i svijetle u mraku, a što se prilagođenosti tiče, sve crkve na ulazu imaju rampe!
Što se više vozimo zapadnije to promet opada, naselja postaju rjeđa, a krajolik pustiji i siroviji. Prolazimo plažu Mellieha koja slovi kao jedna od najboljih na Malti i iskreno, ako je to najbolja plaža na Malti onda kifla. Polako se penjemo i putem nailazimo na prometne znakove s upozorenjem za ježeve i mnoštvo kaktusa čije plodove ubiremo kako bi ih okušali. Naravno, svi smo šupci i nitko neće probati prvi! Ubrzo stižemo na makadam i naše drugo odredište, takozvani crveni toranj (It-Torri L-Aħmar).
Crveni toranj ili St. Agatha`s Tower nalazi se u Marfi. Izgrađen 1649. među ostalim tornjevima između Vallette i Goza, služio je za promatranje obala i zaštitu trgovaca od napada gusara. Mogao je primiti do pedeset vojnika i imao je 5 topova. Ime je dobio po boji svojih zidova, logično. Na otoku tako postoji nekoliko tornjeva koji su služili za promatranje obale, no ovaj je svakako najzanimljiviji zbog svoje crvene boje. Toranj se može posjetiti za 2€. Ništa posebno osim pogleda s vrha s kojeg se vidi dobar dio otoka, Bijeli toranj, toranj Svete Marije (na otoku Comino) i toranj Lippija.
Crveni toranj
Put nas nakon tornja dovodi u Popajevo selo, jednu od omiljenih atrakcija Malte. Dolaskom na parking odmah smo se uputili do vidikovca na svega dvije minute hoda s kojeg se pruža pogled na cijelo selo i prekrasan tirkizni zaljev. Iako mnogi ljudi dolaze samo na vidikovac, nama nije dugo trebalo da izglasamo odlazak u selo!
Popajevo selo
Teta na recepciji nam govori da selo nije pogodno za kolica i nudi nam vozilo koje nas može odvesti dole ali odbijamo, Dominiku je ovo lagani trening! Karta košta 12.5 eura i u cijenu su uključene kokice, Wifi i razglednica. Ja dobivam kartu besplatno, a ekipa plaća 48 eura!
Najgori dio sela definitivno je početak tj. velika nizbrdica koja vodi do ulaza. Kad se prođe to, sve ostalo je manje-više na nultoj razini. Odmah po ulasku zaustavljaju nas tri simpatične cure koje ovdje rade, dvije Španjolke s Kanara i jedna Finkinja. Ovdje su na sezoni i o1dlučile su se naš za popajevo selo! Tu su naravno Popaj i Oliva i pogodite što, oboje su iz Bugarske!
Ovdje stvarno ima svega i premda je više za djecu, garantiram da niti starijima neće biti dosadno. U Popajevom selu danas možete ići na lutkarske predstave, posjetiti muzej, kino, a možete čak i glumiti u vlastitom filmu (i ponijeti ga kući). Ali to nije sve, postoji niz drugih stvari koje možete vidjeti i doživjeti, kao što su slikanje na licu, modeliranje, pripovijedanje uz roštilj, mini golf i besplatna degustacija vina, naravno samo za odrasle. Tu su također i trampolini, bazeni, vožnje brodom itd.
Za potrebe snimanja filma o mornaru Popaju, 1979. godine režiser Robert Altman i ekipa od 165 ljudi izgradili su selo od 19 autentičnih kućica u šarenim bojama, danas poznato kao Popeye Village. Da bi se izgradile autentične rustikalne kućice drveni materijali uvezeni su iz Nizozemske i Kanade te je potrošeno čak osam tona čavala i dvije tisuće galona boja. Cijelo selo izgrađeno je za samo sedam mjeseci!
Ovo selo nije prvobitno namjenjeno da služi današnjoj svrsi, već je napravljeno za potrebe snimanja filma Popeye. Glavnu ulogu u filmu imao je Robin Williams, a film je premijerno prikazan 6. prosinca 1980. godine. Kada je završeno snimanje, filmske ekipe su samo napustile selo, ostavljajući cijeli set iza sebe. Vidjevši ovo, kreativni mještani su dodatno uredili selo, pretvorili ga u zabavni park, unajmili glumce i počeli prvilačiti turiste iz cijelog svijeta koji su željeli uživati u okruženju svog omiljenog crtanog lika iz djetinjstva.
Nakon boravka u selu i kratkog odmora Popaj nam je pomogao savladati strminu i krenuli smo dalje. Iako se nismo pretjerano rano digli i trebalo nam je da se pokrenemo, dojma sam kao da smo već obišli pola otoka. Što ćemo sad? Za drugi dio dana ostavili smo Golden bay i ostale tornjeve koji su kao i crveni služili za nadgledanje mora. Cijelim putem pratilo nas je sunce, pogled na beskrajno more i impresivni klifovi.
Golden Bay
Jedan od tornjeva za nadgledavanje mora
Dolaskom u Gziru, spremili smo se i krenuli u noći obilazak grada te se odlučili počastiti morskom hranom u restoranu „The Seafood market“. Od stvarno impresivnog izbora odlučili smo se za kozice, hobotnicu, tunu i obraze d grdobine. Naravno, to sve uz bocu crnog vina! Hrana je bila odlična, a osoblje vrhunsko jer su mi donijeli grijalicu samo za mene ?
