Nakon cjelodnevnog putovanja ulazimo u Sydney! Na satu pokazuje 18:55. Laura živi u kvartu imenom Rozelle što znači da se imamo još za vozit kakvih 30-tak minuta. Grad je ogroman, auti, pet traka, semafori, ljudi, beton, drveće i buka! Na prvu odmah govorim „wow bokte koliki je ovo grad“. Melbourne na primjer nisam tako doživio, kao ni jedan drugi grad u Australiji do sada. Ovo je baš mrcina od grada! Vrpoljim se u autu kao malo dijete, gledam, slušam, promatram…sve što mi dođe u vidno polje i koliko moj vrat može podnijeti. Ipak gledam navigaciju pa moram paziti i da ne fulamo nešto, što je ovdje vrlo lako moguće, s obzirom da se doslovno pet traka miksa s ostalih pet traka pa ti budi pametan gdje skrenuti
Prelazimo Harbour Bridge i koliko god izgleda obično i pomalo dosadno izdaleka, kad si na njemu stvarno djeluje impresivno! Pa tko ovo izgradi? Operu ne uspijevam vidjeti. Dok prelazimo drugi most, neki moderniji, u pozadini promatram kako se zalazak sunca odbija od staklenih nebodera. Pa to je ono što gledaš na tvu…ja sam ovdje…nekako ne vjerujem. Još uvijek mi je nestvarno da sam u Australiji, na drugom kraju svijeta. Nikada u životu nisam pomislio da bi mogao završiti ovdje.
Iako postoji ta neka „bitka“ između tih ogromnih gradova, koji ima više stanovnika, koji je veći, koji ima veće nebodere, bolju panoramu, a u Australiji se taj fajt odvija između Melbournea i Sydneya, moram priznat da je meni Sydney na prvi puno više sjeo nego Melboure. Ipak je Sydney ikona Australije, zar ne? No, mnogi se ne bi složili sa mnom, ali eto, to je subjektivno mišljenje i svatko naravno ima svoje. Mislim da Melboune još mora papati kako bi stigao Sydney!
„You’ve reched your destination“
kaže teta na navigaciji i stvarno jesmo! Ne samo da smo došli kod Laure, nego smo došli u Sydney, našu zadnju destinaciju na našoj najvećoj avanturi do sada. I to zdravi! Zasad.
Slatka i mirna uličica, kućice u nizu, zelenilo svugdje i na prvu me podsjeća na moj kvart Jarun, odmah iza moje zgrade. Dočekuju nas Laura i Anđela, Laurina frendica. Upoznajemo se i Anđela nam pomaže izvaditi iz auta, tvrdeći da je jaka i bez obzira što možda na prvu i ne izgleda tako. I bome, Gabi i ona me vade van kao bebicu. To su ti hrvatske ženske!
Kuća nije velika, ali bogami nije ni mala. Baš taman i onako kako treba biti. Friško uređena, slatko namještena i baš je onako, dom za poželjeti/živjeti. Laura se ovdje tek doselila i živi s još dvoje cimera, parom iz Jordana, Zeidom i Dinom, koji će uskoro doći.
Laura je pripremila večeru, dobio sam pivicu i svi se bacamo na posao. Ugodan i sasvim spontani sastanak naš četvero, ovdje u Sydneyu. Eto, u Hrvatskoj nikad čuli jedni za druge, a upoznajemo se na drugome kraju svijeta. Laura je ovdje friška, preselila se iz Hrvatske u Sydney tek nedavno. Dobila je posao i odlučila otići iz Hrvatske. Moram priznati da joj malo i zavidim. Laura je inače junior project manager za NSW policiju i radi na security-u.
Anđela je ovdje već pet godina. Doselila se iz Splita s dečkom koji se bavi vaterpolom, a ona se bavi modelingom, ili kako se to već danas zove točno. Nitko se ne namjerava skoro vraćati u Hrvatsku i razumijem ih u potpunosti, ne bi ni ja. Samo bi ja išao više sjevernije živjeti, u tropske predjele, da mi je fino stalno toplo.
Dolazi Dina, a uskoro nakon nje i njezin dečko Zaid. Oni su ovdje isto tako već par godina i doselili su se iz Jordana, točnije iz Ammana, glavnog grada. Dina je arhitektica, a Zeid je inženjer u jednoj IT tvrtki. Pričamo o svemu, o poslu, Australiji, životu u Sydneyu, a posebno smo se dotakli Jordana i toga kako sam nastradao. Jedva sam čekao da im ispričam kako su me nosili do Manastira na vrh grada Petre, ipak su to Jordanci!
Ja sam se totalno opustio i prepustio i mogao bi ovdje još sjediti i brbljati satima no, dobio sam na znanje od šefice da je vrijeme za krpe. Na moju žalost, nakon jako preugodnog druženja s ovim ljudima, odlazimo na spavanac jer sutra nas čeka cjelodnevno lutanje gradom. Dogovorili smo se da ćemo se sutra svi naći i popiti cugu negdje.
Drugi dan
Budimo se u 07:30, Dina i Laura već su otišle na posao, a Zeid ide nešto kasnije tako da nam on pomaže prebaciti me iz kreveta i kolica. Pozdravljamo se od njega i idemo prvo u naš drugi smještaj, Mariner Court Hotel gdje nas čeka Anđelka, koja tamo radi u računovodstvu i koja nam je ovo i sredila, potpuno besplatno.
Vožnja od kakvih 25 min kroz grad i evo nas. Dočekuje nas Anđelka i konačno se upoznajemo. Hotel vodi Craig, simpatičan i jako susretljiv tip, podsjeća me na glumca Johna Hannaha, meni najviše poznat po ulogama brata glavne glumice u filmovima „Mumija“. Tako i djeluje, humoristično i pomalo šašavo / luckasto.
Pokazuje nam sobu, dobivamo kartu grada, gdje nam on i Anđelka pokazuju što nam se nalazi u blizini i odlazimo s Anđelkom do obližnjeg francuskog restorana gdje nam ona inzistira platiti doručak, pomalo već shvaćamo da su ljudi ovdje takvi i ne borimo se previše. Anđelka nažalost još mora biti na poslu tako da odlazi nazad, a mi dovršavamo naš bogati doručak uz pogled na ratne brodove australske mornarice, prolazeće ljude, laganu muziku i simpatičnu konobaricu s francuskim naglaskom.
Lutanje gradom
Prvo nam je na rasporedu Manly Beach, jedna od najpoznatijih plaža u ovome gradu. Bondi Beach smo odlučili preskočiti, Gabi ju je vidjela uživo, ja bezbroj puta na fotkama, a ovako ćemo i više grada vidjeti. Na putu do trajekta smo bogami dobro trebali proučiti kojim putem ćemo doći da izbjegnemo ikakve stepenice ili prepreke. U kakvih pola sata hoda prolazimo kroz Royal Botanical Gardens poznatu Operu i Sydney Harbour Bridge . Botanical Gardens mi se nisu previše dojmili, ja osobno ne kužim taj neki veliki hype oko tih vrtova, meni je to sve slično i u ni jedan do sada nisam ušao da sam ostao bez teksta.
Opera i most su bili već nešto druga priča izbliza, ikonsku Operu sam valjda toliko puta vidio na fotografijama da sam se osjećao kao da ju svaki dan vidim, a opet mi je s druge strane bilo nevjerojatno da sam ja zapravo ovdje čovječe!
Ljudi ko’ pljeve, svih živih nacionalnosti koje se možeš sjetiti ovdje prolazi svake sekunde. Jedino što smo primijetili da su nešto slabašni s crncima. Crnaca baš ne vidimo puno, najviše je definitivno Kineza…njih stvarno ima ko’ Kineza! Baš su kao neki mravi, samo te preplave u sekundi.
U marini kupujemo kartu za trajekt, svako 10 AUD i sada čekamo pola sata jer nam je baš jedan zbrisao pred nosom. Ubijamo vrijeme zujeći po gradu, trgovinama, tražimo i glupe UGG-sice i nevjerojatno je koliko dućana ove marke ovdje ima. U jednom rade Australci, u drugome Kinezi, totalno me to zbunjuje i nervira. Zašto nema jedan dućan i bok!
Trajekt
Evo nam trajekta, puštaju me prvog, spušta se rampa, zaposlenik uz onaj „surferski“ australski smiješak nudi pomoć i na brodu smo u 4 sekunde. Eh, kad bi sve ovako jednostavno bilo za osobe s poteškoćama u kretanju. Veliki katamaran, stotinjak ljudi gore i mjesta ko’ u priči. Zauzimamo poziciju na krmi broda i krećemo!
Izlazimo iz marine, pozdravljamo Operu i most i el kapitano dodaje gas. Iskreno nisam očekivao da ovo čudo može ići ovako brzo. Vjetar me ubio za trideset sekundi i morao sam se povući više unutra, prema Gabi. Grad s mora izgleda još bolje, panorama grada na koju se nadovezuje Opera i onda most daje prizor kakav se ne viđa svaki dan. Svugdje okolo po otočićima i brežuljcima kuće i to kakve! Viletine, bazeni, palme, raskošna dvorišta i jahte. Zamišljamo na trenutak kako bi ovdje bilo živjeti.
Manly Beach
Dolazimo u Manly Beach! Iskrcavanje glatko kao i ukrcavanje. Hodamo korzom, valjda glavnom ulicom ovdje i treba nam kakvih 15-tak minuta do plaže. Korzo izgleda kao da je netko westernovski mali gradić modernizirao, asfaltirao, dodao malo jače boje i puknuo palme na sredini. Sve je puno dućana i jako veliki broj galeba koji žicaju nešto svakom prilikom. Osim jakog i prohladnog vjetra pozornost mi privlači hot dog restoran. Bome sam se zaželio ovog sranja. Kupujemo jedan i sjedamo na sunce pojesti uz jednog odlučnog galeba nad kojim smo se sažalili i dali mu malo.
Evo je! Plaža…jedna od najpoznatijih! Sve je tu super, divno i krasno, ali meni je ovo plaža kao plaža, ništa posebno. Puše kao blesavo i nemamo ovdje baš ništa za raditi više, vidio sam i to mi je dovoljno. Odlučujemo da idemo nazad loviti prvi sljedeći trajekt kako bi vidjeli što više grada, a i Anđelka je uskoro gotova s poslom.
Anđelka
Kod opere se nalazimo s Anđelkom na „špici“ i sjedamo na cugu u birc tik uz Operu prije nego krenemo kroz grad. Hrpetina ljudi je ovdje, mogu misliti koliko ih tek dođe za vrijeme zalaska sunca. Ispijamo pivicu i pričamo s Anđelkom dok nas sunce ugodno grije. Najveća fora je ovdje što galebovi nisu normalni i doslovno se zaletavaju u stolove, pogotovo kada se ljudi ustanu sa stola i ako na stolu ostane hrane slijedi kaos. Zato ovdje postoji „Seagul patrol“, cura koja ovuda šeće s psom i tjera galebove. Bez zajebancije, to joj je posao. Anđelka nam priča kada se doselila u Sydney, o svoje dvoje djece, mužu, poslu, fakultetu kojeg je odlučila upisati i o životu u Sydneyu. Nažalost, nema puno vremena tako da odlazimo u šetnju.
The Rocks
Šećemo kroz jednu od, ako ne i najstariju, „četvrt“ ovdje, The Rocks. Nekoć davno mjesto za osuđenike, prostitutke, mornare i bande, danas je pretvoreno u mjesto bogato povijesti, najstarijih pubova, restorana, kafića i uličnih zabavljača. S obzirom da su se ovdje doselili prvi europski doseljenici, može se reći da je ovo mjesto zaslužno za „rođenje“ Sydneya. S obzirom da je ovo najstariji dio Sydneya, sve je u tom štihu. Slatke kamene kućice daju ti osjećaj kao da si u nekom engleskom gradiću, a ne u Australiji, uz sve to, prati nas pogled na Operu i most.
Anđelka više nema vremena i rastajemo se s njom već sad, duboko u gradu. Gabi i ja razrađujemo plan gdje dalje i odlučujemo da nam je najisplativije otići u Sydney Tower Eye na vidikovac, i uhvatiti grad za vrijeme zalaska sunca i mraka. Preko interneta kupujemo paket ulaznica za dvije atrakcije, za toranj i akvarij, za 55 dolara. Ušteda od 35 dolara, navodno.
Sydney Tower Eye
Do tornja je bilo teže doći nego što smo mislili, nekoliko stotina metara uzbrdo baš i nije nešto što smo očekivali. Ulaz u toranj jedva pronalazimo i saznajemo da karta vrijedi tek 24h nakon kupnje, ako je kupljena preko interneta. Sva sreća pa nam dobra teta na šalteru sređuje da možemo ući i danas i dogovaramo se da idemo nešto pojesti pa se vratimo.
Na kojem katu iznad nalaze se restorani i naravno da sjedamo u azijski. I to neki fensi azijski restoran! Nude nam uslugu naručivanja preko mobitela, beskontaktno, ali proces do samog naručivanja je poprilično kompliciran i odustajemo te odlučujemo naručiti od konobarice osobno, staromodno. U doslovno pet minuta restoran se popunio sa preko 60 ljudi. Naručili smo juhu s morskim plodovima i junetinu s bambusom i nekim povrćem koje još nisam jeo, ali je bilo poprilično ukusno. Nisam neki gurman i ne pamtim previše takve stvari, iako bi htio, jedem što mi se sviđa i bok.
Na vrh tornja dolazimo tik pred zalazak. Otvaraju se vrata lifta i dočekuje nas kaos. Hrpetina ljudi, i to blesavih Kineza! Doslovno trče u krug loveći vodiča i pritom guraju, gaze i viču…doći do prozora je gotov nemoguće. Da stvar bude gora, prozori su toliko odvratno prljavi da me začuđuje što uopće puštaju ljude unutra i naplaćuju im ovo.
Zalazak kao ni išta drugo i nismo previše doživjeli nažalost. Kada je pao mrak i kada su neboderi oživjeli pogled je bio vrhunski. To je ono što sam čekao. S obzirom na gužvu i zamazana stakla fotke su ispale užasno i nemamo ovdje više šta raditi te krećemo prema izlazu.
Pitam žensku na ulazu u lift koliko često peru prozore i odgovara mi „jednom u dva mjeseca“ i na to joj sarkastično odgovaram „znači zadnje ste ih prali prije dva mjeseca?“, ali me baš i nije skužila. S obzirom da vas na svim ovim atrakcijama fotkaju na ulasku i onda na izlasku možeš kupiti fotke po blesavim cijenama odlučujemo pogledati našu fotku jer smo do sada to uvijek prakticirali, da se malo smijemo.
Sve te fotke, na svim atrakcijama su toliko loše napravljene i isfotošopirane da bi dijete od 10 godina napravilo bolje. Naša fotka je toliko loša i užasna da je zapravo genijalna! Moram ju imati! Nakon dužeg pregovaranja s likom oko cijene i odustajanja, govori nam da ju možemo kupiti online, u digitalnom obliku, za 4 dolara. A tako znači, mamicu ti!
Odlazimo s tornja i idemo prema hotelu. Treba nam bogami 35 minuta pješke. Moramo skroz okolo jer je jedino tamo lift za mene. Po konačnom dolasku u sobu odlučili smo da nam je bolje da sada obavim kakicu da se toga riješimo i da sutra imamo mirniji dan pred put i da se sve stigne osušiti. Nazvali smo Craiga preko sobnog telefona u njegovu privatnu sobu (jer spava u hotelu) i objasnili mu situaciju i lijepo ga zamolili za pomoć. Sve smo obavili i snašli se te odlazimo na spavanac!
Treći dan
Budimo se rano, znajući da nam je zadnji dan na ovom kontinentu imamo ga namjeru iskoristiti najbolje što možemo. Nije se fora ustati znajući da ti je vrijeme boravka ovdje gotovo. Kad bi se bar mogli vratiti nakon par mjeseci. Gabi zaustavlja random tipa nasred hodnika i pomaže nam staviti me u kolica. Doručak je, kako kažu, najvažniji obrok dana tako da u sebe stavljamo sve živo i neživo, trebat će nam danas jer ćemo puno pješačiti, bar neki od nas. Laura se u međuvremenu javila da joj nije dobro i da se vjerojatno otrovala hranom i da danas nažalost ništa od nje.
Paddy’s Market
Do Paddy’s marketa nam je trebalo dobrih pola sata hoda i ovdje ćemo se na kratko pozdraviti s Anđelkom i obaviti shopping svih suvenira jer do sada skoro ništa nismo kupili, a i ovdje je sve jeftinije. Unutra totalni labirint štandova, prodaje se sve, ima apsolutno svega i većinu toga drže Kinezi. Od wc školjke, mobitela i suvenira pa do raznih rukotvorina, sve je natrpano i prepuno. Još ima i dio s voćem, povrćem, mesom i morskom hranom i ogromno je. Zamislite dva do tri Velesajmova paviljona spojena sa štandovima „suvenira“ unutra.
Totalno smo izgubljeni, nema tu nekog redoslijeda i jednostavno samo idemo spontano. S Anđelkom se jedva na kratko nalazimo i pozdravljamo. Ona nam, nažalost ne može praviti društvo jer mora učiti no, možda i bolje, ne bi ju htjeli maltretirat i vući s nama po dućanima.
Završavamo naš pohod po dućanima, djelomično smo zadovoljno, ali ovdje bi mogli izgubiti pola dana, a to nam nije cilj. Odlazimo samo škicnuti voćni dio i prozujati ribarnicom što uvijek volim raditi jer me zanima što sve imaju. I imaju stvarno svega, jako mala ribarnica, a toliko puno izbora. Sve fino i uredno, a i cijene nisu neke visoke.
China Town
Konačno izlazimo van i uzimamo mali predah na suncu da se dobijemo i smislimo gdje i kako ćemo sljedeće. Kineska četvrt! Ona nam je odmah pored i možemo proći kroz nju kako bi došli do akvarija.
Očekivanja za kinesku četvrt su bila velika, ali nažalost i ne ispunjenja. Jedna jedina ulica i to je to. Stvarno ništa posebno i ona u Melbourneu je valjda pedeset puta veća. Govori nam prolaznik kojeg smo upitali za restoran da ovo više nije ni približno kako je nekada bilo. Nije mi baš jasno s obzirom na sve više i više Kineza ovdje. Logično bi bilo da je sve veća i veća? No, nema veze…
Sjedam u lokalni restorančić, odabrali smo ovaj od njih 10 nabacanih jedan na drugoga. Presuđuje to što imaju mogućnost da si sam slažeš wok. Biramo što nam se sviđa i na skali za ljutinu biramo 1 od 5. Gabi baš ne voli i ne podnosi ljuto za razliku od mene pa se uvijek tako nekako dogovorimo, da njoj nije preljuto, a meni preslabo.
Dolazi hrana, ja uzimam prvi zalogaj i osjećam već na prvu da je dosta ljuto i da se samo povećava. Prije nego što sam uspio išta izgovoriti, Gabi uzima svoj prvi zalogaj (bila je poprilično gladna, a kad je gladna nije svoja), jer ne znam zašto nije pričekala i samo se čuo neki lagani krik. Baca sve, gori, maše rukama, preljuto…panika! Odmah počinje drama, ja sam kriv i šta ćemo sada jest, smak svijeta. Zovem konobaricu, objašnjavam joj da je preljuto, da smo uzeli samo 1/5 i da ne možemo ovo jest. I stvarno je bilo poprilično ljuto, pa i meni. Kakvi luđaci jedu 5 od 5? Ti nemaju organe majkemi. Dolazi konobarica s novim jelom, Gabi testira i opet je preljuto…odustaje…
Sea Life
Pakiramo klopu za van i nastavljamo svojim putem, prema akvariju. Lijepa i ugodna šetnja (Gabi se malo smirila i prestala misliti na hranu) uz more, po rivi, uz sunce, ulične svirače i zabavljače. Muzika na svakome uglu prati nas sve do akvarija.
Malo odmaramo na rivi, čupkamo malo hrane koju smo zapakirali za van, ljutina je malo splasnula i Gabica mi dolazi k sebi skroz. Možemo unutra. Pokazujemo „mobilnu“ kartu i ulazimo. Razlika između ovog akvarija i onog u Melbourneu je ta da ovdje imaju dugonga, koralje i meduze (taj dio se u Melbourneu trenutno gradi) dok onaj u Melbourneu ima slatkovodni dio puno veći plus imaju ogromnog krokodila!
Prolazimo sve i svašta, slatkovodni dio, koralje, pingvine, morske pse, raže, dugonga i na kraju meduze. Za klince raj, za nas fora i ne bi umro da ovo nisam vidio, ali mi je i drago što jesam. Imaju stvarno svega i dosta je veliko ma da izvana i ne izgleda baš tako. Izlazimo van i idemo prema „The Rocks“.
Centar
Ovdje sada je pravi centar, pravi grad, u srcu nebodera smo i imamo osjećaj kao da smo u New Yorku. Sve je tako veliko, visoko, masivno i baš se osjećaš malim u svemu ovome. Prava pravcata džungla, al ona betonska. Na fotkama se to baš i ne može osjetiti ni vidjeti.
Bome smo se napješačili i dolazimo do The Rocksa. Pogled na Operu prati nas sve do mosta. Sudeći po oblacima i vremenu, zalaska neće biti tako da odlazimo prozujati dućanima i lokalnim dućanom s aboridžinskim rukotvorinama i umjetninama. Gledam didgaredooe,s obzirom da stvarno želim jednoga no, koji god mi se sviđa, cijena mu je astronomska. Očito baš imam oko za skupe stvari.
Obavili smo to sve poprilično brzo i idemo do Opere gdje uspijevamo uhvatiti malo zalaska za kraj našeg boravka ovdje. Trebali smo skratiti put preko botaničkog, ali su ga zatvorili preko noći što je za nas značilo da moramo ići skroz okolo i to pješke 45 minuta! Nije mi više bilo toplo i vagao sam između pješačenja i taksija, ali sam odlučio stisnuti zube i izdržati to.
U blizini Opere stajemo pogledati panoramu noćnih nebodera i nastavljamo prema hotelu. Malo se gubimo, fulavamo, ali ništa strašno, ulazimo u park i vidimo nešto u mraku. Mačka? Pas? Oposum! Zbrisao je na drvo, ali je bio toliko friendly da je dopustio Gabi da mu se totalno približi. Ajde da smo i to vidjeli od svih životinja!
Pred sam hotel stajemo u pub na hamburger i pivu te odlazimo na spavanac malo zabrinuti jer se budimo u 03:00 i iskreno ne znamo tko će nam pomoći staviti me u kolica. Barem smo jučer obavili sve i spakirali se tako da večeras nemamo nikakvog posla. Da je bar vratiti vrijeme unazad..
Pusti grad
Budimo se u 03:00! Kao da nas je netko maljem opalio po glavi. No, dižemo se, moramo! Budi nas taj neki „adrenalin“, moramo se spremiti, prebaciti, vratiti auto i stići na avion. Dok se spremamo držimo vrata od sobe otvorenima za svaki slučaj ako netko prođe, nikad ne znaš. Naravno da nema nikoga, pa 03:00 ujutro je. Ništa, prebacuje me Gabi sama, nemamo druge. Ne prakticiramo to jer joj to nije ni malo lako i dosta se tako izmuči i pate joj leđa previše. Radimo to samo u ovakvim situacijama, kada baš nemamo nikakvog drugog izbora.
Ostavljamo ključ od sobe i izlazimo van. Nigdje nikoga, kao da smo sami u ovome gradu, sve spava. Gabi me ostavlja nasred ulice, za slučaj da netko prođe odlazi po auto u garažu. Ništa, nitko nigdje, pa ni aute ne čujem u daljnji. Jedini oblik života koji vidim su dva štakora koji se natjeravaju ispod auta. Šta ćemo sada? Ovo nam se još baš i nije dogodilo. Idemo prošetati malo okolo, možda do glavne ceste pa ćemo vidjeti, možda tamo ima netko. Šećemo tako i odjednom u daljini čujemo zvukove nekog „utovara“ (kao kada ujutro čujete smetlare kada rondaju s kontejnerima) i u doslovno isti tren viknemo „pa benzinska!“.
Tko drugi nego Indijac
Dolazimo do benzinske i eno ga, neki Indijac istovaruje stvari iz kamiona. Ja ga odlazim pitati dok Gabi ide po auto. Nema problema kaže, dolazi Gabi i stavljaju me u auto. Uff, obavili smo ovo, sada vratiti auto i stići na avion! Vozimo se kakvih 15-tak minuta i dolazimo do garaže gdje nam portir govori da smo na pravome mjestu i upućuje nas gdje da ostavimo auto. Naravno nigdje nikoga osim portira i vozača, oboje Indijci. Rekli su nam jučer da su vozila prilagođena za kolica i dolaskom do kombija utvrđujemo da apsolutno nisu. Govorimo vozaču da ono, ja ne mogu hodati i da moramo nešto smisliti.
Ništa, Indijac prima gore, Gabi dole i ulazimo u nekako u kombi. Onaj najveći kombi! Deset minuta vožnje i evo nas na aerodromu. Ulazimo na aerodrom kao najveće izbjeglice, da nas samo možete vidjeti. Oboje imamo velike ruksake na leđima (svaki 7kg), Gabi gura mene s jednom rukom, dok s drugom gura naš najveći kofer (moj) . Ja pak u krilu držim Gabin kofer dok s lijevom rukom guram kaki stolicu, a desnom održavam neki balans. Izgledamo kao apsolutni retardi, ali briga nas, ionako nigdje nema nikoga.
Let
Na check-inu saznajemo da je avion 1/3 pun i teta na šalteru nam daje „bulk seats“, sjedala koja su prva i imaju puno više mjesta za noge, što nam definitivno treba. Rješavamo se kofera i krećemo prema gate-u. Nismo došli nešto ranije tako da odmah idemo na ukrcavanje. Simpa ženska vodi nas do mosta koji spaja aerodrom i avion. Putem pričamo o putovanjima i Australiji i na to da smo ovo sve obišli reagira gotovo isto kao i velika većina ljudi: „Sami??“
Prebacuju me na posebnu stolicu i ulazimo u avion. Cijelo osoblje se angažiralo oko nas. Furaju me do sjedala i ja nešto govorim Gabi kad odjednom stjuart ispred mene kaže: „pa jebote vi ste naši?“. Eto, naš čovjek. Smještaju me na sjedalo, imamo cijeli red samo za nas i govori nam on da ako išta trebamo da ga zovemo. Stvarno su svi bili ultra ljubazni prema nama i osjećali smo se kao da s ovom posadom letimo svaki dan. Slijedi nam 14h30min leta do Dubaia. Tamo je navodno 30+ i to me veseli! Iako ste mislili da smo gotovi s našim putovanjem, ne predajemo se lako i imamo još jedno, zadnje iznenađenje za vas, zapravo dva!
Odlazimo teškog srca s ovog kontinenta…
