Oduvijek mi je želja bila posjetiti sve pučinske otoke Jadrana, pa sam barem s te strane, kako bi on sam rekao, krenuo očevim stopama. Otok Sušac, „trofej“ mnogih nautičara, dugo je držao moju „policu“ praznom i nakon Svetca, Brusnika, Jabuke i Palagruže stigao je kao „šećer na kraju“.
Ne tako davno, majčin mi je prijatelj poklonio jedan od ljepših komplimenata, aludirajući na to da ga „Sušac blues“ podsjeća na mene. Banova je to svojevrsna oda o otoku, snazi mora, a i o snazi čovjeka, jasno, metafora mojeg trenutnog stanja ili života općenito. Od tada tu pjesmu i misao nosim u sebi znajući da ću jednoga dana ovaj otok posjetiti i vidjeti svojim očima, upravo iz tog razloga jer sam krenuo tamo gdje želim i tamo gdje želim, ja ću sigurno doć’!
Pomiren s činjenicom da će radi nerealiziranih planova ovo ljeto biti jedno od gorih, „moj“ Sušac gotovo da je pao u zaborav. Praktički i je, dok ga pomoćnik načelnika pomorske policije Split Ivan Marić, davši „zelenio svijetlo“ nije oživio. Znajući da nemam puno vremena, bacio sam se na pronalazak ekipe i usklađivanje njihovih obaveza, vremenske prognoze koja za Sušac ipak treba biti idealna, rasporeda Plovputa, u čijem je vlasništvu svjetionik i naravno, rasporeda policije. Kako to obično biva, planove i datum polaska mijenjali smo par puta da bi se prilika konačno ukazala sredinom kolovoza. Nestrpljivo prateći prognozu svakim danom i konačno dočekavši dan polaska, bez da se Ivan javio s nekim problemom, znao sam da ću Sušac konačno vidjeti vlastitim očima.
Polazak
Iako je dogovor bio da ćemo leći rano kako bi krenuli ranije i do deset ujutro stigli u vojnu luku Loru, oči nisam niti sklopio. S kvalitetnim snom nisu se mogli pohvaliti niti moji slovenski prijatelji i suputnici, Grega i Matic. Jedva naguravši stvari u auto, rano ujutro, oko 05:30 uputili smo se iz Krka prema krčkom mostu gdje nas je dočekao četvrti član ekipe, Marino. Prognoza je najavljivala visokih 38 stupnjeva i sa ništa sna, nije mirisalo na dobro. Ipak, odlučio sam ostati budan i Maticu praviti društvo sve do Splita.
Ratna luka Lora, Split
Pred Loru stižemo točno u 10:00, baš onako kako smo se dogovorili i tu konačno upoznajem Ivana, čovjeka zaslužnog za Palagružu, Jabuku i to što smo i danas opet ovdje! U luci je već sve spremno, dobro poznati brod Josip Jović, impozantna grdosija koja nas je prošle godine dovela do Jabuke, posada broda na čelu s kapetanom Marijom koji nas je žive i zdrave vratio s Palagruže i naravno, naš drugi dio ekipe, Nino i Nikola koji su u luku došli nešto ranije od nas. Natovarivši sve stvari i svu opremu na brod, preostalo nam se samo zahvaliti Ivanu na svemu i za uspomenu uhvatiti jednu skupnu fotografiju!
Svi na okupu! Photo by Nikola Radovani
Palimo motore, krećemo i u kratkom roku ostavljamo Split iza nas. Zvuk i snaga motora koju ovaj brod posjeduje te osjećaj koji nastupa kada krene „punom parom“ teško je opisati. Obuzme čovjeka neki osjećaj moći! Po moru kao da letimo, a kroz valove prolazimo kao kroz putar! Sve te impresivne jahte i brodice oko nas padaju u drugi plan i danas kao da smo mi ovdje glavni! Kako i ne bi bili, idemo na Sušac! Gotovo da nam nitko ne može ništa, osim neumoljivog sunca koji nas uporno prati i sve nemilosrdnije „pali“ sve pred sobom. Izrazi na licima moje ekipe govori sve, oduševljenje je sveprisutno, a tek smo krenuli!
Photo by Nikola Radovani
Nakon svega nekoliko minuta stižemo do Brača i uplovljavamo u brodicama prepunu Milnu gdje na brod prelazi čovjek iz lučke kapetanije. Taj trenutak koristim za bijeg od sunca i dečki me na poziv kapetana Marija prebacuju na „most“, u sjedalo do kapetanovog. Izlazeći iz Milne, posada broda zaustavlja dvije brodice radi glisiranja preblizu obale. Puštamo policiju da radi svoj posao i drago mi je da bez obzira na nas bez problema obavljaju svoj posao pa tako Brač napuštamo s Hrvatskom bogatijom za 800 eura!
Od Sušca nas sad dijeli oko sat i pol plovidbe pa vrijeme kratim pričajući s kapetanom Marijom koji u svoje slobodno vrijeme, kao i ja putuje. S motorom je u pratnji prijatelja ove godine bio u Portugalu, a sljedeće godine preko Turske namjerava do Gruzije i Armenije. Malo o putovanjima, malo o brodu, policijskom poslu na brodu i na horizontu uočavamo obris otoka Sušca!
Fascinantno ga je vidjeti vlastitim očima po prvi put! Baš kao i Palagruža, istinski je čuvar pučine, usamljen i okupan u plavom beskraju mora. Iako se smjestio na 12 nautičkih milja zapadno od Lastova, nepregledna pučina oko otoka stvara dodatni osjećaj odvojenosti od vanjskog svijeta.
Photo by Nikola Radovani
Nigdje nikoga, samo mi, more, nebo i Sušac!
Danas van važnijih plovnih ruta, nekada je bio dio povijesno važnog plovnog puta koji je povezivao Dalmaciju s Italijom, preko poluotoka Monte Gargano. Promatrajući ga s mora, Sušac izdaleka djeluje kao da ga čine dva manja otoka. Razlog tome jest što se teren između sjevernog i južnog dijela otoka spušta i na manjoj je nadmorskoj visini. Ta optička varka znala je često u prošlosti zavarati i pomorce. To je bio i jedan od važnijih razloga zašto je donesena odluka da se upravo na ovome otoku izgradi svjetionik.
Otok Sušac
Otoku prilazimo s njegove sjeverne strane i zaobilazeći najsjeverniju točku otoka, rt „Na Mona“, što u prijevodu na hrvatski znači „na žene“, čovjek si postavi pitanje od kud takav naziv? Odgovor dobivamo ubrzo, vidjevši otvor za ulazak u špilju nalik…pa zaključite sami!
Rt “Mona” by Nikola Radovani
Iza rta Lastovac, najistočnije točke otoka, krv u žilama počinje teći brže! Tu se otvara pogled na impresivnu stometarsku liticu kojom poput neosvojive tvrđave dominira svjetionik Sušac. On gospodari ovim morem i bezuvjetno navigira brodice već 144 godine! Tu u pravom smislu osjećamo moć vjetra i mora neukrotivog mora oko ovog otoka, baš onakvog kakvog ga je Ban opjevao u Sušac Bluesu. Kao da nam je već ovdje otok htio pokazati s kime imamo posla i da sve strašne priče o njemu nisu uzaludne!
Kapetan Marijo i Sušac by Nikola Radovani
Photo by Marino Mazor
Photo by Nikola Radovani
Kažu da more oko otoka zna imati prozirnost i bistrinu do čak trideset metara nakon bure! Uvjeravamo se u to ulaskom u tirkizom obasjanu uvalu u kojoj pronalazimo „spas“ i zavjetrinu. Boje mora ovdje su nevjerojatne u svakom pogledu usudio bih se reći, možda i najljepše koje sam do sada vidio! U ovoj uvali Navoz, kako ju barba Luka, jedan od svjetioničara na Sušcu naziva, nalazi se mali betonski pristan, hangar i istezalište za čamac svjetioničara u slučaju jakog juga. Upravo na tom malom pristanu spreman nas je dočekao barba Luka! Kada sam mu napisao da krećemo, odgovorio mi je; „Slavene, sve je ok, javi kad dolaziš i ja te čekam na rivi sa traktorom pozdrav“. Ugledavši traktor, dečki su predahnuli znajući da im ne slijedi isti scenarij kao i na Palagruži kada su me nosili do vrha!
S obzirom na veličinu broda, pristanak na malom pristanu nije bio moguć pa smo se vezali za bovu od Plovputa, gdje se inače veže službeni gliser kada dovede svjetioničare u smjenu.
„Kapetane Marijo, kako ćemo sad“? Pitao sam kapetana…
„Ništa, morat ćeš u gumenjak pa do obale“!
Priprema gumenjaka za odlazak na obalu
Znajući kolika je razlika u visini između mora i palube velikog broda, znao sam da to neće biti nimalo lagan zadatak. Toliko sam transfera takvih već u životu napravio i toliko puta već riskirao „glavu“ da bi čovjek pomislio da mi je to u malom prstu. Iako sam ih već napravio na stotine, svaki ovakav transfer je drukčiji. Ovisi o više faktora i jedan neoprezan korak nekoga može koštati glave, ponajviše mene. Raspoređujemo se i u prvoj turi sa stvarima odlaze Marino koji će dizati dron i Nikola kako bi mogao fotografirati. Ja ću s Gregom, Maticom i Ninom u drugoj!
Pozdravljam se s Marijom i ostatkom posade uz njihovo obećanje da se nešto kasnije vidimo na vrhu!
Držim ih za riječ!
Svi me zajedničkim snagama prebacuju u gumenjak i ubrzo kolicima „stupam“ na otok Sušac po prvi put u životu! Barba Luka dočekuje me stiskom ruke i smiješkom na licu!
Sunce je nemilosrdno! Rekao bih da je danas najtopliji dan u godini i na suncu nema smisla boraviti! Brže bolje na traktor stavljaju stvari i mene, a Matic će biti taj koji će me od pada osiguravati i držati do vrha!
Barba Luka pali pilu i krećemo prema vrhu!
Traktorom do vrha!
Iako su me mnogi uvjeravali da je put koji vodi do svjetionika lakši od onog na Palagruži, dignuvši pogled prema vrhu i stazi, bilo je jasno da je ovaj put za kolica mnogo nezgodniji i teži! Nekoć su se stvari, namirnice ili materijali ovim kozjim putem prenosile pomoću konja, a danas je tu za takve stvari mali traktor! Bez obzira na taj tehnološki napredak i „skok“ s konja na traktor, ovaj prizor i dalje budi sliku Mediterana kakav je nekoć bio.
Staza, iako ispunjena kamenjem veličine šake, djeluje uredno i održavano. Pretpostavljam da je napravljena još od strane talijanske vojske koja je ovdje nekoć boravila. Staza prema zapadu vodi do uvale Porić, gdje se uz svjetioničara Luku smjestio jedini stanovnik otoka, pastir i sušački robinzon, gospodin Goran. O Goranu ćemo kasnije, u nadi da ćemo se okušati u njegovoj janjetini za koju kažu da bolje nema! Trenutno imamo samo jedan cilj, a to je „osvojit Sušac“ pa tako barba Luka traktor usmjerava prema južnom dijelu otoka, gdje se na rtu Kanula, na visini od gotovo 100 metara nalazi svjetionik.
I dok se polako uspinjemo, a barba Luka neumoljivo odgovara na naša pitanja, pogled postaje sve impresivniji. S lijeve strane opraštamo se od carstva tirkiza i naše grdosije od broda, dok nam se s desne strane otvara pogled na beskonačno plavetnilo, impresivne i okomite klifove obasjane suncem i huk valova koji se o njih razbija velikom silom! S jedne strane slikovit, pitom i tirkizan s malim uvalama, a s druge okrutan i nepristupačan s veličanstvenim stijenama koje se obrušavaju u more. Miris u zraku sve je više ugodniji i opijen mirisom otočnog bilja, prvenstveno lavande i ružmarina koji, kako barba Luka kaže, janjetini daje posebnu aromu!
Ja: „Barba Luka, ima li na Sušcu kapara“?
Barba Luka: „Ima, kako ne, samo rastu na liticama i teško su dostupne“.
Barka Luka: „Ajde sad vi meni recite, znate li zašto se ovaj otok zove Sušac“?
Iako otok na prvu djeluje iznimno bogat zelenilom, vegetacija je, kao i na Palagruži prilično oskudna jer su padaline izuzetno rijetke (ispod 500mm godišnje) pa mu odatle vjerojatno i potječe ime. Otok je često pod udarom snažnih vjetrova, pogotovo juga, a raspored rijetkih padalina je neujednačen, tako da su proljeće, ljeto i jesen izrazito sušna godišnja doba.
Biljni svijet na otoku specifičan je i različit od onoga na susjednim otocima, na kojima suše nisu izražene kao na Sušcu. Snažni vjetrovi koji ovdje pušu tijekom čitave godine polomili su s vremenom većinu stabala. Rijetka su se održala tek na nadmorskoj visini iznad 150 metara pa floru Sušca sačinjava sredozemna tvrdoslina makija koja raste na najvišem grebenu Sušca i na sjevernim strminama, a na toplijim, južnim padinama i uz obale nalazimo šikare suptropskog tipa restinga kao i na susjednom otoku Palagruža, koje su samo zimi zelene, a ljeti gole bez lišća. Na obalnim stijenama Sušca raste posebni otočni endem – sušačka kupusina (Brassica cazzae). Takav raspored vegetacije u malom je sličan biljnom pokrovu na većim prostorima Izraela, južne Španjolske i sjeverne Afrike.
Prolazeći heliodrom, pored staze nailazimo na prve vidljive ostatke nekakvih nastambi, a sve češće uočavam najčešće viđenu životinju otoka, rijetku tamnu mediteransku guštericu! Osim gušterica, ovaca, koza, zečeva i kokoši, na Sušcu se gnijezdi i veliki broj ptica, a njihove kolonije su posebno brojne u jesen i proljeće kada se tu odmaraju prije i nakon dugih putovanja u južne krajeve.
Photo by Nikola Radovani
Ne mogu se oteti dojmu da što smo bliže svjetioniku vegetacija djeluje kao da se o njoj netko brine, kao u nekom vrtu! Barba Luka objašnjava nam da je to djelo ovaca i koza, koje ove grmove hortikulturno oblikuju i čiji je uzgoj, usprkos nedostatku vode, konstanta od vremena prvih stanovnika na Sušcu. Smatra se da upravo zahvaljujući kozama i ovcama na Sušcu nikada nije bilo požara.
Tek površinski zagrebavši po „životu“ ovog otoka, stižemo na vrh litice i barba Luka nas s traktorom vješto unatrag parkira pred sam svjetionik! Tu, iznad glavnih vrata, na kamenoj ploči jedva vidljivih slova stoji „SVJETIONIK SUŠAC 15-VIII-1879“. Stigli smo!
Photo by Nikola Radovani
Uspjeli, što sad!?
Dolaskom ispred svjetionika dočekala nas je jedina Lukina prijateljica na otoku, pitoma i umiljata maca Mrvica. Ona je ovdje koliko i Luka, dugih jedanaest godina i na naše pitanje što jede na otoku i lovi li miševe i štakore, Luka nam odgovara: „Možeš mislit, jede iz iste zdjele skupa s tim štakorima od kilu“! Tek što smo stvari izvadili, stiže nas posada broda s kojom nazdravljamo i pozdravljamo se te zahvaljujemo što su nas ovdje dovezli.
Isplovljavanjem „Josipa Jovića“ iz male uvale ostajemo posve sami usred ovog plavetnila i preostaje nam jedino isključiti se i prepusti. Ono što svakako moramo jest doći do pastira Gorana i osigurati janjca no, kako Luka saznaje, netko nas je preduhitrio i rezervirao Gorana za cijelo vrijeme našeg boravka ovdje! No tko bi to uopće mogao biti kad na otoku nema nikoga osim glomazne jahte u daljini!? „Pa to je jahta od Jeffa Bezosa, vlasnika Amazona i najbogatijeg čovjeka na svijetu“ ispaljuje Nikola pokazujući nam na mobitelu istu jahtu u koje naše oči gledaju! Zamisli, Jeff Bezos na Sušcu ha!? Ma sigurno nije on na njoj, govorimo si u nevjerici, ne znajući što će nam se zapravo dogoditi sljedećeg dana…
Photo by Nikola Radovani
Photo by Nikola Radovani
Nisam ništa spavao i kako adrenalin popušta, prevladava umor. Nikola odlazi u šetnju, barba Luka kod pastira Gorana pomoći mu s janjcima za goste, a dečki se bacaju na pripremu roštilja. Meni ne preostaje puno nego se prebacivati iz hlada na sunce i nastojati kao gušter održati temperaturu i uživati u pogledu na gotovo cijeli Sušac.
Photo by Nino Šerić
Grega, ja i Marino uživamo na suncu i čekamo da meso na roštilju ispeče samo!
Sa svjetionika se pogled pruža na srednji i sjeverni dio Sušca koji je vegetacijom ujedno i najbogatiji dio otoka. Osim šume, tamo se nalazi i ostatak nekadašnjeg naselja i vojnih objekata. Iako se svjetionik nalazi na litici od 100 m, najviši vrh otoka, Veli Gark, nalazi se na sjeveroistoku otoka na 243 m visine! Otok se prema sredini spušta i s nižim prijevojem koji izdaleka izgleda kao optička varka i djeluje kao da se Sušac sastoji od dva otoka, spaja s južnom stranom otoka. Tu, u sredini otoka, na jugoistočnoj strani nalaze se lijepe uvale pogodne za kupanje i sidrenje u dobrim vremenskim uvjetima.
Svjetionik Sušac
Taj prijevoj bio je i jedan od glavnih razloga zašto danas na Sušcu ponosno stoji svjetionik, izgrađen 1879. godine od strane Austrougarske, po nalogu cara Franje Josipa. Izgradnja svjetionika bila je višemjesečni mukotrpan posao (pri kojem je poginula jedna osoba), a kameni blokovi su se ručno prenosili od malog izgrađenog pristana, u uvali najbližoj svjetioniku, gdje su dovoženi iz bračkih kamenoloma. Gradio se po ustaljenom pravilu podizanja većine jadranskih lanterni; zgrada na kat usred koje se izdiže kula sa svjetlom, a oko nje su izgrađeni neki manji popratni objekti. Zgrada je jednokatna, ukupne površine 265 m2, s tim da u potkrovlju ima još 80 m2. Kula se izdiže nad sredinom objekta, a svjetlo mu se nalazi na 94 m nadmorske visine.
Svjetionik Sušac by Marino Mazor
Svjetionik je preuređen za prihvat turista 2000. godine i prepoznat je kao jedna od posebno željenih odredišta robinzonskog turizma na Jadranu. Danas se u prizemlju nalaze stanovi svjetioničara, a na katu su dva potpuno opremljena četvero krevetna apartmana s prekrasnim pogledima. Svjetionik posjeduje vlastitu cisternu, a električnu energiju osiguravaju sunčani kolektori s akumulatorskim baterijama. Nažalost, od prošle godine turistima više nije dozvoljeno noćiti u svjetionicima što će se, nadam se, u skorijoj budućnosti promijeniti.
Svjetlo lanterne obasjava pučinu južno od Sušca u dometu od 24 Nm, a u slučaju da se pokvari, u krletci se nalazi i pomoćno svjetlo, dometa 12 Nm. Svijetlo napravi 4 blica u 15 sekundi, a u minuti se kupola zarotira četiri puta! Tako su svi iole iskusni pomorci, koji se zateknu u ovome akvatoriju zapravo sigurni da se neće izgubiti, jer im u svakom trenutku svijetli svjetlo neke od hrvatskih lanterni na horizontu; Stončice na Visu, Palagruže ili Sušca…
Pastir Goran
I dok nam radoznale kokoši i ovce rade društvo, dečki završavaju roštilj i točno na vrijeme vraćaju se Nikola i Luka. Radoznao kakav jesam i svjestan da radi nepristupačnog terena neću moći do pastira Gorana, Luku ispitujem sve o njemu. I dok mi je Luka pričao o Goranu, jednim sam djelom načuo Nikolu kako je i sam došao do pastira, da mu je netko rekao da ne smije fotografirati, a da na janjetinu dolazi niti manje niti više nego Jeff Bezos! Od kuda on od cijelog svijeta na janjetini na Sušcu ne znam, ali sad znamo da je on razlog zašto taj janjac nije kod nas na stolu! Pizda, mogao je baš pozvati!
Da bih uopće što saznao o Goranu, Luka seže u dalju prošlost pa mi govori da su Sušac još u srednjoj fazi mlađeg kamenog doba pomorci koristili na svojim putevima. Iako su danas jedini stanovnici otoka svjetioničar i pastir Goran, na Sušcu je nekada živjela zajednica od oko dvjestotinjak stanovnika, baveći se ribarstvom, poljoprivredom i stočarstvom. Tome svjedoče i ruševine dviju crkvica (jedne još iz 4. stoljeća), te nastamba, koja danas pretežno služe ovcama kao skloništa, a i kao nijemi svjedoci minulih vremena.
Tako se negdje na sredini otoka, iznad uvale Portić smjestio, kako ga nazivaju, pravi sušački robinzon, pastir Goran Gospodnetić. On ovdje živi preko cijele sezone, nakon čega se vraća na svoj Brač. Ovdje uzgaja ovce i koze, a svoj je zanat naslijedio od svojeg oca Mate koji se na Sušcu naselio sa stadom od više stotina ovaca još sedamdesetih godina XX. Stoljeća! 300-tinjak ovaca i 50-ak koza danas na otoku slobodno luta, što je glavni razlog zašto na čitavom Sušcu nema vrta. Specifičnost prehrane ovaca na Sušcu, u kojoj prevladava mediteransko bilje, osigurala je posebnu aromu i kvalitetu mesu, tako da se janjetina sa Sušca danas u gurmanskim krugovima smatra vrhunskim gastronomskim užitkom.
O Sušcu nisam baš sve želio odmah saznati nego i ostaviti nešto za kasnije pa je tako nakon poštenog ručka došao i red na zalazak sunca, baš onakav kakvom smo svjedočili na Palagruži! Kako je sunce utonulo ravno u more, moje je tijelo reklo dosta pa sam otišao leći, a dečki, svaki svojim putem, neki na pecanje, a neki na odmor. Dva sata nakon, probudivši se shvatio sam da moram mokrit. Dečki su mi ostavili mobitel ali džabe kad od signala ništa! Sva sreća, čuo sam Nineka u blizini koji je u najgorem mogućem scenariji bio spreman olakšati me muka. Dečki se, očekivano, nisu proslavili i očarali nas s ulovom i od cijele „galame“ počastili nas tek jednim porcijskim fratrom! Možda i bolje jer, vratili su se točno na vrijeme da me „srede“, obuku i odnesu van na druženje i promatranje zvijezda!
Skriveni u zavjetrini istočnog zida svjetionika, poredali smo se gotovo svi, nas šestero, Luka i maca Mrvica. Falio je samo Goran da je cijeli otok ovdje! Zaluđeni zvijezdama, željni dobrog društva, razgovora i pića kojeg je bilo sve manje, vrijeme kao da je proletjelo! Luka se dobro držao, sve dok nije pitao za vrijeme, a saznavši da je prošlo četiri ujutro shvatio je, kao i mi da je vrijeme za ići leći!
Sviđa vam se ono što radim, moj sadržaj i način na koji putujem?
Kako bih si olakšao svoja putovanja, koja su često i skuplja te iziskuju dodatne napore, odlučio sam pokrenuti kampanju kojoj je cilj pomoći mi i olakšati financirati putovanja (osobu koja me prati na putu), opremu i ortopedska pomagala. Svoju podršku možete iskazati u obliku donacije ukoliko to želite i možete, a sve informacije pronaći će te ispod 🤗🙏
Za sve dodatne informacije, kao i one o uplati, promaći će te na ovom lnku 👇
https://gogetfunding.com/help-quadraplegic-travel-the-world/
Za one koji uplate žele izvršiti direkt na račun:
Ime: SLAVEN ŠKROBOT
Banka: ZAGREBAČKA BANKA D.D.
IBAN: HR3723600003118713052
Swift / Bic – ZABAHR2X
Opis plaćanja – DONACIJA
PayPal email: skrobirobi@gmail.com
KEKS PAY – 091 5150 980
